U osnovi to je još jedna tužna bosanska priča.
Poznata fotografija nastala je u zimu 1954. godine kada je fotograf lista "Borbe", Nikola Bibić, posjetio je željezaru Zenica kako bi napravio fotografije za novinski članak o radnicima. U namjeri da snimi "sretne radnike", pozornost mu je privukao Heralić pa ga je odlučio snimiti zasebno.
Početak drame
Vlastima se taj Bibićev posao toliko svidio da je odlučeno da se Arifova fotografija iz novina nađe na novčanici od 1.000 jugoslavenskih dinara, koja je bila u upotrebi od 1955. do 1981. godine.
Inače, prema ranijim medijskim zapisima, Heralić je doselio u Zenicu iz Maglaja i zaposlio u Željezari.
Ustaše su mu tokom Drugog svjetskog rata ubile pedesetak članova porodice. Prema nekim svjedočenjima, strijeljanje oca i braće je gledao vlastitim očima.
Zaposlenje u Zenici, zasnivanje porodice, a potom i iznenadna slava trebale su biti dokaz da je uspio. No, nije bilo tako. Zapravo, bio je to samo početak jedne velike drame sa nesretnim krajem.
Novinaru lista Politika-ekspres je ispričao da su nenadana "slava" i nadimak Hiljadarka, zapravo, donijeli samo probleme.
"Kad novčanica uđe u promet, ja obolih na srcu. Zatim puče glas da sam dobio dva miliona, pa me neki noću isprebijaše namrtvo, uzeše mi 150 000 dinara.. ".
Arif protiv države
Međutim, u suštini Arif je za svoj "izlazak na novac" je dobio siću. Time je, kako bilježi pisac Boris Lalić "dospio u krajnje nezavidan položaj"
"Postao je čovjek jako slavan, a pri tome ostao siromašan kao što je i prije bio. Prema takvima ljudima svjetina osjeća zavist, a ne osjeća strah, što ih čini savršenim metama za razne sitne pakosti, koje se udružene pretvaraju u veliki problem za pojedinca kom su upućene", piše Lalić.
Arifa su uvjeravali da je mogao dobiti mnogo veću naknadu. U početku nije želio da "tuži državu", ali kada je otišao u invalidsku penziju, deset godina poslije uvođenja novčanice u platni promet, počeo je da traži pravdu. Na to ga je ohrabrio i jedan advokat. Međutim, suočio se sa nerazumijevanjem i još, dubljim propadanjem.
Čak su mu kazali da na novčanici nije njegova fotografija već crtež (!?), te da nema pravo na nadoknadu. Pokrenut je sudski postupak protiv Narodne banke, koji je Arif izgubio. Štaviše, na sudu je izašlo na vidjelo da je, ipak, dao potpis na upotrebu svoga lika, i to za spomenutu siću.
Poslije toga se još više propio, te, kako je posvjedočio novinarima TV Zagreb, svakog dana pio po "pola litre".
Odbačeni heroj
Naime, četiri godine prije Arifove smrti snimljen je dokumentarni film, "Devalvacija jednog osmijeha" u režiji Vojdraga Berčića, u proizvodnji "Zagreb filma" i SDF-a. Kada je TV Zagreb emitirao film o iskorištenom i odbačenom heroju rada, izbio je skandal.
TV Zagreb izvinio se gledateljima na emitiranju 15-minutnog filma odmah poslije dnevnika, nazivajući ga političko-programskom greškom, dok je urednik filmskog programa podnio ostavku!
Kao invalid rada, Heralić je umro u siromaštvu i bijedi 16. juna 1971. godine. Tek je napunio 49. godina.
Prema kazivanju njegovih komšija, imao je 12 djece, od kojih je sedmero živo dočekalo školski uzrast. U zeničkom naselju Crkvice, gdje je živio, malo se ko više sjeća Arifa. Do rata je tu živio njegov sin, a onda se odselio.
Zbog čestih devalvacija, ali i redizajna, izdata je i novčanica od deset novih dinara, s Arifovim likom.
Po motivima Heralićevog života i Nenad Đurić je snimio film "Hiljadarka".
Izvor: radiosarajevo.ba
