Piše: Mito
Travar
Sjedim udobno zavaljen, sa
nogama na tabureu, nakon obilnog blagoutrobija u kojem se našao i pokoji komad telećeg
mesa. Puštam da mi se krv lagano sliva iz mozga u stomak, izazivajući naglu
hipotoniju koja će me za minut-dva, nema sumnje, odvesti u carstvo blaženog
popodnevnog drijemeža. Al’ ne lezi vraže, vlaknasti ostaci teletine, zapali za
krljave zube i nedostupni vrhu jezika uporno traže da budu odstranjeni. Iritiran
tom činjenicom i potrebom da usnoj duplji priuštim nekoliko trenutaka dentalne
higijene, krajnje nevoljno ustajem iz fotelje i vučem se do kuhinje. Iz gornjeg
elementa vadim ovalnu plastičnu kutijicu sa pet stotina čačkalica. U prvi mah
mi se čini da nema šanse da toliko komada bude nagruvano u tako malom prostoru.
Ipak, ne pada mi na pamet da brojim. Kroz rupu na vrhu istresoh jednu čačkalicu
i taman kad pođoh da džaram po čeljusti, pogled mi se zaustavi na naljepnici:
Made in PRC. Stajao sam sa čačkalicom u ustima, kutijom čačkalica u ruci i
upitnikom iznad glave, dok sam pokušavao da dokučim šta je PRC. Nakon podužeg
naprezanja mi je sinulo: PRC je zapravo NRK.
U prošloj godini, u Bosnu
i Hercegovinu je uvezeno čačkalica i drugih drvenih džidža-midža u vrijednosti
od 7,3 miliona maraka! To su podaci Spoljnotrgovinske komore BiH i lako ih je
provjeriti. Čačkalice i slična drvenarija su svrstani pod tarifnim brojem
4421909800 i zamaskirane tarifnom oznakom „ostali proizvodi” od nekog, pitaj
boga kojeg drveta. Uvozili smo ih, abecednim redom, od Arapskih Emirata i
Bahama, preko Norveške i Portugala, do Tajlanda i Južne Afrike, a najviše iz
Rumunije, Mađarske, Njemačke, Bugarske i pomenute PRC (People’s Republic of
China). Iz Narodne Republike Kine nam je pristiglo čačkalica u vrijednosti od
380.000 maraka. Koliko jadna i nesposobna mora biti neka država da samo u jednoj
godini dozvoli uvoz ukupno 2,8 miliona kilograma (2.800 tona) nečega kao što su
čačkalice. To mu dođe oko 700 grama čačkalica po glavi stanovnika (po popisu iz
’91.). Mnogi u BiH ne pojedu ni 700 grama one teletine za jednu godinu. Iako su
mi se te cifre, u prvi mah, učinile abnormalnim, shvatio sam da su građani
(domaćinstva), u stvari, najmanji potrošači pomenutog drvnog artikla, a najveći:
hoteli, moteli, restorani, kafane, pekare, buregdžinice, aščinice i ostala
svratišta gdje ima šta da se pojede i pročačka. Uzgred, to je stvarno previše
uvezenog drveta, pored toliko domaćeg.
Ajd’ što uvozimo
čačkalice, nego što ne možemo ni bez uvoznih gaća. U 2012.-oj je uvezeno samo muškog
veša u vrijednosti od nevjerovatnih 10 miliona maraka. Za isto toliko para je u
BiH uvezeno i higijenskih uložaka, a potom se redaju ostali bezvezni proizvodi
sa nimalo bezveznim iznosima: papirne maramice za 4,5 miliona maraka, hemijske
olovke za 2,7 miliona, kuhinjske krpe za 2,1 milion, koverte za 2 miliona,
upaljači za milion, šnale i češljevi za pola miliona…itd.itd…
Najgore od svega je to
što je Bosna i Hercegovina, prije dva mjeseca, od Albanije preuzela
predsjedavanje sporazumom CEFTA koji definiše jedinstvenu zonu slobodne trgovine
u jugoistočnoj Evropi, iako ime sporazuma opisuje sporazum država srednje
Evrope, koje su ga i osnovale. To je, navodno, dobra prilika za Bosnu i
Hercegovinu, jer bi trebalo da bude trgovinski centar regiona, ali je
istovremeno i izazov zbog loših prilika u regionu i svijetu. Zvanični podaci
državne Agencije za statistiku kažu da je Bosna i Hercegovina u prva dva
mjeseca ove godine ostvarila izvoz u vrijednosti 1,2 milijarde KM, što je za
15,7% više nego za prva dva mjeseca prošle godine, dok je uvoz iznosio 2,1
milijardi KM, što je više za 10,8 %. Izvoz robe iz BiH u zemlje CEFTA u prva
dva mjeseca ove godine iznosio je 330 miliona KM, što je za 15% više nego u
istom periodu 2012. godine, dok je uvoz iznosio 443 miliona KM ili 2,8% manje
nego u istom periodu prethodne godine. Pokrivenost uvoza izvozom bila je,
navodno, 74,5%. Izvoz u zemlje EU, u
prva dva mjeseca, iznosio je 769 miliona KM, što je za 10,7% više nego u istom
periodu prošle godine, dok je uvoz iznosio 1,011 milijardi KM, što je za 9,3%
više nego u istom periodu prethodne godine. Pokrivenost uvoza izvozom bila je 76,1 %.
Al’ šuplja im je
statistika, kao i silni trgovinski sporazumi koje smo potpisali. Da je tako,
govori npr. činjenica da BiH, od 1.jula ove godine, većinu proizvoda životinjskog
porijekla, poput mlijeka, mesa i jaja, više neće moći da izvozi u Hrvatsku koja
postaje članica EU jer za to (navodno) nije ispunila uslove. Ruku na srce, nije
se Hrvatska opoštenila ni ranije u spoljnotrgovinskoj razmjeni (kao u nedavnom slučaju
tzv.mljekarskog rata), ali polovinom godine bi mogla da nastupi prava
katastrofa jer prehrambeni životinjski proizvodi čine oko 40% ukupnog izvoza
BiH u Hrvatsku. Da ne govorimo o barijerama koje nam postavljaju evropejci koji
nam nisu komšije.
Đavo je odnio šalu. Ništa nam ne
ide na ruku. Nigdje nas nema. Niko nas ne zarezuje ni 2%. Ne proizvodimo. Kamo
sreće da se ovi „naši“ više manu autoputeva, elektromobila, gasovoda, megalomanskih turističko-operskih kamenjara i otvore jednu jedinu fabriku nekog drvenog kuhinjskog aksesoara, da krenemo od nečega što je realno i sa nečim’
čega imamo dovoljno. Možda bismo se onda i imali čemu nadati. Možda bismo onda i mi počeli nekome nešto, u vidu eksporta, uvaljivati. Ne nužno čačkalice.
