piše: Mišo
Vidović
Septembar je i „trenutak“ kada počinje nova školska godina. Koliko
je učenika na početku ove školske godine sjelo u đačke klupe, već je poznato. Koliko
će ih uspješno završiti razred i školovanje, ili na popravnim ispitima tražiti
drugu šansu, do učenika je i njihovog interesa da nešto nauče, pa makar i za
dovoljan uspjeh ili đačkim žargonom – za „cudvi“ (dvicu).
A da bi nešto naučili, i dobili
kakvu-takvu prolaznu ocjenu, (ne)pisano pravilo je da redovno pohađaju nastavu.
Pominjati statističke podatke o broju neopravdanih izostanaka učenika u
banjalučkim školama prethodnih godina predstavljalo
bi prilično obiman posao; bilo ih „dovoljno“ da se nastavnici i profesori hvataju
za glavu, nadležne prosvjetno–pedagoške strukture „upozoravaju na
alarmantno stanje po ovom pitanju“, uz
konstataciju „tendencije povećanja umjesto smanjenja broja neopravdanih časova
i izostanaka“. Kakav će „rezultat“ biti nakon završetka ove školske godine,
znaće se vjerovatno ako, prema tvrdnjama prosvjetnih radnika „bježanje sa časova ponovo postane masovan
problem koji se mora što prije rješavati“.
Opšte je poznato da đaci sa časova bježe kako bi izbjegli
ispitivanje i ocjenjivanje. I to je najčešći razlog, ali pojedini banjalučki
profesori sa dugodišnjim radom u prosvjeti tvrde da učenici bježe „što im je dosadno u školi“?! Takođe tvrde, ne treba isključiti ni mogućnost da kompletni
razredi „razgule“ zato što u gradu „ima neki zanimljiv događaj“. Još uvijek
se prepričava izjava jednog „estradnog umjetnika“, turbo-folk pjevača koji je
svjevremeno imao nastup u gradu. Upitan od novinara kako „ocjenjuje koncert u
Banja Luci“, ovaj „umjetnik“, odgovorio je u stilu „bilo
je ekstra, fenomenalno, a na koncert sam uspio dovući i učenike jedne srednje
škole“.
Bilo je i
situacija da kompletan razred školske klupe zamjeni kafanskim stolovima!!! Profesor
ih „provali“, ako ih već ne može „pobjediti“, on im se pridruži. Mada ovakav
potez nije u bio u skladu sa relevantnim pedagoškim standardima, legenda „tvrdi“ da nakon profesorovog „ispitivanja“ u
kafani, đaci do kraja godine nisu bježali sa njegovih časova.
Inače, „institut“ masovnog bježanja sa časa (u
vrijeme kada je autor ovog teksta „gulio“ školske klupe), podrazumijevao bi da
kompletan razred „potraži spas“ od ispitivanja i ocjenjivanja ili da razguli za
vrijeme nekakvog „hira“ i dobre
zezancije?! Nakon što zatekne praznu učionicu, predmetni profesor bi
posjedio nekoliko minuta, pa otišao. Uslijedilo bi obavještenje direktoru i
razrednom starješini, kao i kritike i upozorenja „da se tako nešto neće više
tolerisati“, izgubljeni čas je nadoknađen
i na kraju nije se moglo izbjeći ispitivanje i ocjenivanje. Bježanija bi se
našla i na dnevnom redu sjednice nastavničkog vijeća, tražio se kolovodđa ili
kolovođe, žustro se ukazivalo da se „što
prije moraju spriječiti ovakve negativne pojave kod naših đaka i omladine“, a upisivanje
neopravdanih izostanaka bila je relativna pojava.
Međutim, rizik ovih bježanja sa časa
imao je i svoju „lošu stranu“. Znale se događati opstrukcije, dvoje-troje kolega
ostanu u razredu, profesor „normalno“ održi čas, „akcija“ propala. (Ne)pisano
pravilo je bilo da se sa „štrajkbreherima“
„surovo“ postupalo: Znali su duži period biti okruženi zidom ćutanja i
ignorisanja, nisu pozivani na „vannastavne aktivnosti“- žurke, derneke i druženja, o njihovoj
„izdajničkoj djelatnosti“ glas je stizao i do ostalih razreda u školi.
Što se tiče pravdanja časova sa
kojih smo pojedinačno izostajali, osim ljekarskih uvjerenja, to su radili
roditelji – pisanom porukom ili dolaskom lično u školu, kod razrednog
starješine na informacije i roditeljske sastanke. Bilo je nezgodnih situacija: „starci“ dođu na
infromacije ili roditeljski, a niste
„prijavili“ sve časove sa kojih ste „razgulili“. Iznenađeni, i zaprepašteni
takvom činjenicom, kod kuće naprave frku, očitaju vam „bukvicu“, obećate „da se nećete više tako ponašati“, i
situacija se na kraju izgladi. Istina, bilo je nepopravljivih kolega koji su i
pored obećanja nastavljali po starom, sa većim brojem „prikupljenih“ neopravdanih
časova i izostanaka dovodili su u pitanje daljnji status u školi – osim loše
ocjene iz vladanja prijetilo im je i izbacivanje iz škole. Ali, većina je i pored „mangupluka“ sa eskiviranjem časova i
nastave, ipak poštovala nastavni proces, učila i na vrijeme završavala školu.
„U
svakoj školi postoji kućni red. Svi imaju svoje dužnosti. Dužnost učenika je da
redovno dolaze u školu i da uče“. Prepisano iz sveske učenika drugog
razreda jedne od banjalučkih osnovnih škola, a „poruka“ jasno i glasno „utvrđuje“
jednu od osnovnih obaveza đaka-redovno pohađanje nastavnog procesa. Uvjeren sam
da djeca u ovom školskom uzrastu i ne pomišljalju na „bježanje“ sa nastave, ali
za svaki slučaj, neka se zna…
A da učenici bježe iz škole i sa
časova, poznato je od kada je škole i učenika, ali da su njihovi „pretpostavljeni
“ – profesori primjenjivali njihove metode nije zabilježeno u novijoj praksi. Međutim, o onoj da svako pravilo ima izuzetaka , možda u
jednom od narednih nastavaka ove rubrike.
