To
je naravno mnogo lakše reći nego i učiniti. Naši preduzetnici-vlasnici
preduzeća imaju lošu osobinu da se petljaju u sve i svašta kad su njihove firme
u pitanju, i još lošiju osobinu da suštinski ne dozvoljavaju struci da radi
svoj posao. Tako se dolazi do problema da najveći broj malih i srednjih
preduzeća uskoro bude u potpunosti identifikovan sa svojim vlasnicima, a što
pored brojnih drugih negativnih reperkusija ima i tu da po Zakonu o privrednim
društvima u tom slučaju sami vlasnici, ukoliko
sa imovinom privrednog društva raspolažu kao sa svojom sopstvenom, a što
kod nas najčešće jeste slučaj, odgovaraju prema trećim licima i svojom ličnom
imovinom a što sve zajedno ima konkretan efekat da se praktično gubi razlika
između društva lica i društva kapitala, odnosno gubi se onaj početni cilj kojim
su se vlasnici vodili kad su registrovali društvo sa ograničenom odgovornošću,
komanditno društvo ili akcionarsko društvo, a to je da prema trećim licima
odgovaraju samo do visine osnivačkog uloga koji su unijeli u svoje preduzeće.
Dakle,
nova generacija pravnika koja bi se zaposlila po modelu navedenom u prvom dijelu
ovog eseja
u privatnim preduzećima imala bi zadatak da u istima implementira postojeća
zakonska i podzakonska rješenja, čemu se sami vlasnici praktično protive a od
čega upravo oni imaju najveću korist budući da im se prije ili poslije redovno
obije o glavu njihovo nesistemsko ponašanje. Jer, kao što naši vlasnici vole da
zaobilaze formu i procedure, isto tako često posežu i za obrtnim kapitalom koji
koriste za `gašenje požara`, kako ličnih tako i firminih, i to onim
redoslijedom kako se ovi pojave, ne mareći mnogo što time na duže staze
nepogrešivo svoje preduzeće vode u problem sa obezbjeđivanjem prijeko potrebnih
investicija, odnosno u krajnjoj liniji i sa elementarnom likvidnošću.
Prema
tome, osnovna uloga pravnika u našim privatnim privrednim društvima bila bi da
u principu čuvaju ta privredna društva od njihovih vlasnika, i to tako što bi
onemogućila upravljanje sredstvima od strane vlasnika na način protivan zakonu
i podzakonskim aktima, ali i internim aktima samog preduzeća, odnosno svim onim
mehanizmima koji služe da spriječe neracionalno poslovanje. A ako tih internih
mehanizama nema ili ih nema u dovoljnoj mjeri, onda bi ti pravnici morali da ih
kreiraju.
Samo
na taj način moguće je obezbjediti preduslove za dugoročnu stabilnost i
kontinuitet privrednog društva. Sve drugo vodi u avanturizam koji ne može da
završi profitom, već upravo suprotno: teškim krahom preduzeća i ličnom
finansijskom i porodičnom kataklizmom samog vlasnika.
Stoga,
jasno je da je poslovanje po procedurama zapravo daleko jeftinije nego što su
to `bajpasovanja` kojima su naši preduzetnici toliko skloni. S druge strane,
ukoliko uspiju da uvedu red u hronično neuređena preduzeća, odnosno ukoliko
nauče da zauzdaju avanturizmu sklone vlasnike, ti mladi pravnici će steći
dragocjeno iskustvo koje će im kasnije koristiti u procesima mjenjanja zakona
koji uređuju privredni život, kao i u parničnim sporovima u privredi. Jedino
tako će ti pravnici steći mogućnost da zaista razumiju šta se u našoj privredi
dešava, odnosno kako stvari funkcionišu u realnom ekonomskom životu. Ovako,
obučeni jedino teorijom (a i to je upitno), oni prosto nikad neće moći da
pravilno cijene stvarne privredne odnose, odnosno između njih i preduzetnika
nikad neće biti pravog razumjevanja. To dalje implicira da kapitalistički način
privređivanja neće moći da zaživi kod nas, prosto zato što niko neće znati kako
da ga suštinski i pravno-formalno implementira.
Sve
to će za posljedicu imati da će tranzicija trajati još godinama, pa i
decenijama, odnosno da se u takvom razvoju događaja ne nazire izlazak iz teške
materijalne situacije u kojoj se kao društvo nalazimo duže od dvadeset i pet
godina.
Tim
autora „Nove Srpske“
