Čavić je tad promovisao umjereniju politiku, uklanjao je iz SDS-ovog programa
ostatka radikalne nacionalne agende, insistirao je da SDS postane članica
Evropske narodne partije i tako konačno sa sebe skine hipoteku stranke tijesno
povezane sa ratnim zločincima, mračnom prošlošću opterećenom povezanošću sa
kriminalom, korupcijom i ratnim i poratnim profiterstvom.
To nije bio jednostavan i lak posao.
Pitanje je i koliko je Dragan Čavić, i inače sklon mesijanskom kompleksu, bio
uopšte dorastao tom izazovnom političkom procesu. On je, u svakom slučaju,
pokazao hrabrost da se suoči sa realnim političkim nasljeđem stranke koju je
vodio, povukao je neke poteze za koje mu nikad nisu mnogi oprostili niti u
SDS-u niti u Republici Srpskoj, mada je dobar dio njih zapravo predstavljalo ne
samo politički nego i civilizacijsko-demokratski iskorak kad je politička
praksa na ovom prostoru u pitanju.
Jedan od onih koji je tukao u Čavićev
politički meki trbuh bio je tad i njegov zamjenik, Mladen Bosić. Bosić je
učestvovao u svim Čavićevim odlukama, no nakon kraha na izborima 2006. godine
okrenuo je leđa svom šefu i otvoreno ga je optužio kao glavnog krivca za
izborni poraz SDS-a. Bosić je politički, ideološki i kadrovski počeo da čisti
SDS prvo od Čavićevih, a potom i od Kalinićevih ostataka. Bosić je kao
predsjednik SDS-a insistirao na tvrdoj nacionalnoj političkoj platformi, u
mnogome je bio radikalniji i od većine ratnih SDS-ovih prvoboraca, te je tako i
sebe i svoju stranku povukao na samu marginu političke scene gdje niko nije
htio da ide sa njim i gdje bi osudio i sebe i SDS sa sobom na čelu na
dugovječan opozicioni status.
Bosić je kao vješt i pragmatičan
političar, naravno, shvatio da takvo stanje nije od koristi na duže staze.
Dodik ga je sve do 2010. godine podržavao kad su unutarstranačke turbulencije u
SDS-u bile u pitanju, jer je procjenjivao da je Bosić na čelu SDS-a manje
opasan od Kalinića i pogotovo Čavića. Nakon što je pred izbore 2010. godine
Bosić pokazao prve znake svoje političke emancipacije i kad je zauzeo stav pred
Dodikom, odnosno kad je sam Dodik ušao u probleme jer je već tad bilo jasno da
ekonomska kriza polako ali sigurno lomi kako kičmu društva tako i njegovu političku
stabilnost, Dodik je promjenio stav prema Bosiću i počeo je plan kako i njega i
SDS trajno da pacifikuje i učini bezopasnim političkim protivnikom u danima
koji su slijedili.
Dodikov potez u tom smislu bio je
poziv Bosiću da koaliraju u Sarajevu. Bosić je bio prinuđen da prihvati taj
poziv, i to iz dva osnovna razloga. Prvo, stranka mu je predugo bila u
opoziciji i on se našao u opasnosti da ga se stranački knezovi i feudalci ne
ratosiljaju usljed te, po njih sasvim neugodne činjenice. S druge strane, Bosić
je prethodno četiri godine gradio političku platformu koja se, prije svega,
sastojala u zaštiti ustavne pozicije Republike Srpske (budući da je na toj
retorici čistio Čavićeve elemente iz SDS-a i tako gradio svoju političku
poziciju), te je prosto bio primoran da koalira sa SNSD-om u Sarajevu i tako
štiti tu ustavnu poziciju Republike Srpske (koliko god se može sad raspravljati
koliko je besmisleno smatrati da samo SNSD i SDS imaju potencijal da štite
ustavni poredak Republike Srpske).
Veoma brzo po ulasku u vlast u
Sarajevu, Bosić je shvatio da je vrijeme za konačan otklon od Dodika koji
neumitno politički pada. Bosić je polako počeo da pravi otklon i od radikalne
nacionalne retorike, fokusirao se na teme ekonomskog razvoja, vladavine prava i
borbe protiv kriminala i korupcije. Prihvatio je Čavićev koncept približavanja
Evropskoj narodnoj partiji, strateškog dogovora sa narodnjačkim partijama iz
reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, te se tako nametnuo kao sasvim prihvatljiv
pa i poželjan partner iz Republike Srpske, prije svega u njemačkim i američkim
očima.
Između političkih koncepata Čavića i
Bosića, odnosno NDP-a i SDS-a, danas nema bilo kakve suštinske razlike. Zato bi
bilo potpuno prirodno i logično da se ove dvije stranke ujedine i time demonstriraju
svoju opredjeljenost ka političkim idejama, a ne kadrovskim uhljebljenjima. SDS
i NDP imaju istu politiku, iste teme i iste političke ciljeve i metode
ostvarivanja tih ciljeva. Efekat njihovog ujedinjavanja bi imao snažan
politički eho i sasvim sigurno da bi tim činom ta ujedinjena partija postala
pojedinačno snažnija od SNSD-a.
Dakle, što se politike i matematike
tiče, sve je jasno. No, problem je psihologija. Ona ne dozvoljava Bosiću i
Čaviću da se odluče za takav korak.
No, možda će odlučiti neko umjesto
njih.
Redakcija Frontala
