Istoričar Aleksandar Kostović naglašava da srpska vojska u Sarajevo nije ušla pod borbom, za razliku od jeseni 1914. godine, kada je vraćena sa prilaza gradu i kada su se na Romaniji sedmicama vodile bitke, već na poziv nove narodne vlasti kako bi održavala red i mir.
"Nakon proboja Solunskog fronta u Prvom svjetskom ratu, a tokom oslobađanja Srbije i Crne Gore, raspada se austrougarska vlast u većini njenih pokrajina. Stvorena je vlast narodnih vijeća, a u Hrvatskoj, Slavoniji i Sloveniji Država Slovenaca, Hrvata i Srba", kaže Kostović.
On navodi da je u BiH formirana nova, domaća vlast na čelu sa Narodnim vijećem u Sarajevu, koje je imalo svoje predstavnike u Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu.
"Kao izvršni organi formirani su Glavni odbor Narodnog vijeća za BiH /za predsjednika imenovan Gligorije Jeftanović/ i Narodna vlada, koja 1. novembra preuzima vlast od austrougarskog zemaljskog poglavara.
Dva dana nakon toga, Austrougarska kapitulira, a na terenu dolazi do opšteg bezvlašća i nereda koji doprinose atmosferi nesigurnosti", ukazuje Kostović.
Prema njegovim riječima, Narodno Vijeće u Zagrebu, bez obzira što nije uspjelo da stvori svoju vojsku u Hrvatskoj, šalje grupu visokih oficira u BiH sa ciljem stvaranja vojske na ovoj teritoriji.
Ali, Narodna vlada u Sarajevu odbija bilo kakvu saradnju po tom pitanju, naglašavajući da je proklamovala ujedinjenje sa Srbijom i da je pozvala srpsku Vrhovnu komandu da pošalje svoje trupe kako bi održavale red.
"Na poziv nove vlasti u Sarajevu, prve jedinice Druge srpske armije stupile su 4. novembra na tlo BiH, preko Višegrada, nakon čega vojvoda Stepa naređuje ubrzani marš ka Sarajevu, u koje srpska vojska ulazi 6. novembra", navodi Kostović za Srnu.
Kada je riječ o dočeku srpske vojske, Kostović napominje da taj istorijski momenat najbolje opisuje govor povjerenika Narodnog vijeća u Sarajevu Vasilja Grđića /objavljen u beogradskim "Večernjim novostima" 13. novembra 1918. godine/, koji je "Bijelim orlovima ovjenčanim vijencima pobjede" poželio dobrodošlicu u Sarajevo i BiH.
Kostović naglašava da je tih dana postojalo prilično jasno raspoloženje i među katoličkim i muslimanskim stanovništvom da BiH proglasi direktno ujedinjenje sa Srbijom.
"Da do takvog raspleta ne dođe mnogo su doprinijeli i srpski predstavnici iz BiH u Jugoslovenskom odboru, ali i neodlučnost Narodne vlade u Sarajevu.
Za razliku od svojih političkih predstavnika u Jugoslovenskom odboru, veliki dio srpskog stanovništva BiH, kao i jedan dio njegove političke i intelektualne elite, nije mogao da shvati zašto se vjekovni san ujedinjenja sa Srbijom zamjenjuje nekim maglovitim jugoslovenstvom", ističe Kostović.
Regent Aleksandar Karađorđević proglasio je prvu zajedničku državu Južnih Slovena – Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra 1918. godine.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca zauzimala je teritoriju današnje Srbije, BiH, Makedonije i Crne Gore, ali i najveći dio današnje Hrvatske i Slovenije.
Još početkom Prvog svjetskog rata Kraljevina Srbija objavila je da su njeni ciljevi ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, što je i potvrđeno Niškom deklaracijom Skupštine Kraljevine Srbije 7. decembra 1914. godine.
Konkretni pregovori o ujedinjenju u buduću državu postignuti su na Krfu, gde je 20. jula 1917. godine donesena Krfska deklaracija, a u Ženevi 9. novembra 1918. godine takozvani Ženevski sporazum.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca promijenila je 1929. godine naziv u Kraljevina Jugoslavija.
Izvor: Srna
