Jutro je. Budim se. Od danas sam kopile. Kako? Zašto? Ne zna se.

Al’ tako mi i treba. Čuj, naš'o on da studira?! Prava? Ekonomije? Kakve pičke mater'ne? Mani se matematike. Zajebi sve te fizike. Drž’ se ti politike. Biće hljeba za tebe. Bez upotrebe motike.

Primjer Rajka Vasića. Diploma iz Beograda. Političke nauke. Nema zajebancije. Pis'o je za novine. Snimao emisije. I ministar bio je. Vidi se da umije. Sad mudima trguje. Nudi ih pod bubrege. Prva klasa, jasno je. Za narod samo najbolje.

Uspio si nema šta. Imaš lovu, to se zna. Vladajuća partija. Politički zanatlija. Ali čemu vrijeđanje? Što navali na mene? Da l’ sam ti šta skrivio? Nečim te povrijedio? Oca ti pomenuo? Smeta ti što studiram? Il’ prosto što egzistiram? Smetaju ti poruke? Mirne demonstracije? Više voliš nasilje? Razmisli opet, molim te.

Ne bole me uvrijede. Prazne riječi staračke. (Uz opstrukciju gramatike). Smiješne provokacije. Isprazno laprdanje. S tim se srećem svaki dan. Takve ne doživljavam. Razumijem ja sav tvoj jad. Ti si star, a ja sam mlad. Prošli ti svi vozovi. A moje vrijeme dolazi.

Ali jedno boli me. Nedostatak logike. Pazi ‘vamo, Rajkane. Mi smo kičma države. Bez kičme se ne može. To, cijenim, jasno je? Šta ćeš kad nas ne bude? Kad odemo odavde? Šta tada preostaje? Kakva je to država? Bez kćeri i sinova?

Želim bolje uslove! Da ne bude korupcije! Znanje da cijeni se! Redovne stipendije! Hoću bolje krevete! I toplije obroke! Bar toliko može se!

Toliko za sad od mene. Palim ja na učenje. Ti dobar budi, Rajkane! K'o čovjek izvini se. I pamti za ubuduće: student se poštuje!

(tekst preuzeli sa borisbajic.net uz odobrenje autora)