Ovo nije tekst o romanu Hermana Hesea pod istim nazivom, već o čestitki povodom dana grada gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića.

Evo kako izgleda ta čestitka, preuzeta sa društvene mreže X, a vjerujem da se ne razlikuje mnogo ni na Fejsbuku ili Instagramu.

Gradonačelnik Banjaluke Stanivuković je nesporno lijep i zgodan muškarac, pogotovo ako ga uporedimo sa estetikom političara u Republici Srpskoj i BiH, mada o ukusima ne vrijedi raspravljati.

Gradonačelnik Banjaluke Stanivuković je nesporno fotogeničan ili bolje reći fotošopiran muškarac i to vješto koristi za ličnu promociju.

Gradonačelnik Banjaluke Stanivuković je nesporno gospodar duštvenih mreža što on nemilosrdno koristi u njegovom političkom angažmanu.

Gradonačelnik Banjaluke je toliko lijep, zgodan, fotogeničan i aktivan na društvenim mrežama da nas je počastio još jednom besprijekornom fotografijom, dok nam je čestitao dan grada.

On toliko voli sebe, da u toj čestitki za fotografiju Banjaluke, ili barem njenog dijela, nije bilo mjesta.

Istina, napisao je on da je Banjaluka najljepši grad na svijetu, ali kao poštovalac tradicionalnih vrijednosti gradonačelnik Stanivuković je metnuo fotografiju sebe, muškarca, domaćina, glavu porodice, umjesto bilo čega što je ženskog roda.

Narcizam sam po sebi nije loš, naprotiv, ljubav prema sebi je normalna i neophodna za psihičko zdravlje pojedinca, ali kada se otrgne kontroli, zna da bude vrlo zajebano.

Ali hajde sada da analiziramo tekst čestitke.

Zlatousti, gradonačelnik  nemilice troši superlative, da pristojnom čovjeku postane neprijatno. Poput osnovaca koji za 8. mart opisuju svoju majku, njegova Banjaluka je najljepši grad na svijetu.

U ovu patetiku možete povjerovati jedino ako niste nikada i nigdje mrdnuli iz Banjaluke.

Gradonačelnik nas podsjeća da je prije 79 godina Banjaluka oslobođena od fašista, ali nikako da napiše ko nas je oslobodio. Teško je povjerovati da mladi gradonačelnik ne zna da su tog dana 1945. godine u Banjaluku oslobodili partizani predvođeni komunistima, dok su pripadnici drugog “antifašističkog” pokreta zajedno sa Nijemcima i ustašama, bježali ka Zagrebu, a kasnije za Sloveniju i Austriju. 

Biće da je PR tim procijenio da je pominjanje partizana kontraproduktivno, jer idu lokalni izbori i svaki glas je važan, pa makar on bio i od poštovalaca četnika.

Zlatousti gradonačelnik potom kaže “Budimo zahvalni našim hrabrim precima zahvaljujući kojima danas možemo da uživamo u predivnom proljećnom danu i obilježimo 22. april.”

Ostaje nejasno o kojim precima se radi, da li u njih spadaju i četnici Rade Radić i Uroš Drenović, čije ulice krase najljepši grad na svijetu. Biću beskrajno bezobrazan, ali moram skrenuti pažnju našem gradonačelniku da bi proljeće i 22. april, svakako došli u Banjaluku i bez naših “hrabrih predaka”.

Priroda tako funkcioniše, željeli mi to ili ne.

Zlatousti gradonačelnik patetično nastavlja “Ove godine pod sloganom “Banjaluko, cvijete moj” želim vam da uživate u slobodi”.

Ja bih dodao da uživanje u slobodi se odnosi isključivo na heteroseksualne stanovnike Banjaluke, a LGBT sugrađani tu slobodu da upražnjavaju u svoja četiri zida. Budu li previše slobodni mogli bi dobiti batine od više nego slobodnih “Lešinara”.

A onda slijedi krešendo patetike “Kao što je tulipan Banja Luka jedinstven u cijelom svijetu, tako je i naš grad, naša istorija i naši ljudi.”

Uključite li logiku, shvatićete da svaki grad je donekle jedinstven, baš kao što je i njegova istorija donekle jedinstvena, a samim tim i jedinstveni su i stanovnici tog grada.

Jedinstvenost Banjaluke, nije ništa jedinstvenija od jedinstvenosti Mrkonjić Grada ili Prijedora, osim u srcu našeg gradonačelnika.

I šta reći na kraju, naš narcisiodni i zlatousti gradonačelnik je po ko zna koji put iskoristio Banjaluku za ličnu promociju, a izbori na jesen će pokazati koliko Banjalučani to cijene.

P.S. Multietničnost našeg gradonačelnika se ogleda u tome što svjesno koristi tursku riječ tulipan, umjesto engleske lala, što je za svaku pohvalu i pokazuje da je drugačiji od SNSD-a.

Preuzeto sa blogger.ba