Diskusija na panelu „Mir i pomirenje : korak naprijed“
Banja Luka, 10.06.2013.

Poštovane kolege,

Istorija i civilizacija, pre svega istorija država i sistema, je, u stvari, neprekinut niz ratova i mirenja, pobjeda, poraza i kompromisa. Čitava istorija je obilježena sukobima i ratovima, ali je stvarni napredak dolazio sa mirom, pomirenjima i opraštanjem, jer da nije toga imali bi stalan i destruktivan sukob.
Stanje mira nosi društveno, lično i svako drugo blagostanje. Kreativnost. Razvoj. Komunikaciju. Razmjenu ideja i dobara. Najveće sile i civilizacije su napredovale održavajući mir u svojoj kući, iako vodeći često osvajačke ili preventivne ratove na rubovima svojih imperija. Nama stanje mira i stabilnosti treba nužno i nepovratno, da se vratimo normalnom životu i napretku, bez prijetnje sukoba nad glavom.

Na našim prostorima istorija je puna sukoba i stradanja koji vraćaju društvo u cjelini, ljude i njihove prorodice decenijama unazad. Vidimo i znamo iu li;nog iskustva da je gradnja mira i tolerancije, naročito nakon rata i stradanja, vrlo spor i mukotrpan posao. Traži mnogo godina, mnogo energije, mnogo ljudi i posvećenosti. A sve se može u trenutku srušiti, jer progres nije jednosmjeran proces sam po sebi. Nije zagarantovan. Malo nepažnje je dovoljno da se ta dostignuća ugroze.

Ova zemlja i mjesto domaćin Samita su živi primjer toga. Koliko godina treba da se nešto riješi ili uspostavi komunikacija, postigne rezultat, a onda se, doslovno za dan, može srušiti višegodišnji trud. Nekad namjerno, nekad slučajno. I u vremenu mira postoje i legitimni su različiti ciljevi. Medjutim, čak i više od različitih ciljeva, jedan od osnovnih problema je nedostatak komunikacije. Pod pretpostavkom da postoji dobra volja, često izgleda da se Sarajevo i Banjaluka ne samo razlikuju po političkim ciljevima, već i naprosto ne čuju i ne razumiju.

Opcija neuspjeha u izgradnji mira i tolerancije, te nesporazuma o najkrupnijim pitanjima, na ovim prostorima lako može biti tragična. U Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini suočavamo se istovremeno sa više procesa tranzicije: tranzicije nakon raspada prethodne države, tranzicije nakon tragičnog domaćeg rata, tranzicije iz planske u tržišnu privredu, tranzicije medjunacionalnih i medjureligijskih odnosa, tranzicije svjetske ekonomije iz jednog stanja, kroz globalnu ekonomsku krizu, ka još nepredvidivom drugom stanju. Kompleksan proces, koji u distribuiranom sistemu, traži mnogo liderstva i saradnje više lidera istovremeno. Do danas je uradjeno mnogo, ali dnevna stvarnost pokazuje da se u trenutku možemo vratiti godinama unazad.

Evropa je od 19. vijeka do danas prolazila periode u kojima se nastojao očuvati status quo, nepromijenjeno stanje, i periode u kojima su nastajale i nestajale države i sistemi. Balkan je krajem devedesetih, iz perioda mirovanja, prešao u stanje ratova i nastajanja novih država. Danas smo očito, naporom kako domaćih, tako i vanjskih faktora, ponovo u fazi u kojoj se nastoji očuvati postojeće, faktičko stanje nastajanja državnih cjelina.

Mi smo ovdje dio civilizacije Evropskog modela, a današnje liderstvo postaje globalni izazov i uključuje potrebu upoznavanja kultura i običaja sasvim drugih kontinenata i zemalja koji ne moraju uopšte usvojiti naš sistem vrijednosti i tradicija. MI se ovdje još borimo kako pomiriti domaću prošlost sa sadašnjošću i budućnošću, tradiciju, kulturu, razlike u običajima i sistemu vrijednosti na mjestima gdje se oni preklapaju. Naš prostor je mikrokosmos, gdje se sastaju hrišćanstvo, islam i jevrejstvo, Zapad i Istok Evrope, naslijedja komunizma i neoliberalizam, nacionalizam i mondijalizam, uticaji i interesi suviše zemalja i grupacija. Ovdje je golem izazov kako ne ugroziti identitet i ponos svake od religija, kultura, nacija, kolektiviteta, a izgraditi društvo koje može da funkcioniše sa svim tim različitostima i da bude efikasno, moderno, za život prihvatljivo, da daje prostor i pojedincu da se ostvari i ne osjeća ugroženim od kolektiviteta.

Poznavanje prošlosti omogućava nam da spoznamo uzroke pojedinih dogadjaja i vidimo načine rješavanja problema u prošlosti. Medjutim, proučavanje istorije ne nudi gotove modele, niti ih se može pojednostavljeno ponoviti. Svako vrijeme nosi svoja iskušenja i sasvim nove situacije, te traži nove ili barem inovirane odgovore.

U procesu pomirenja i u iskoraku ka izvjesnijoj budućnosti potreba za ispravnim liderstvom je ogromna. Lideri imaju ključnu ulogu u procesu napretka i pomirenja. Oni su dužni da u procesima idu korak ispred društva i sljedbenika svojih po cijenu svog komoditeta, popularnosti i privilegija.
Liderski koraci i odluke mogu biti vrlo različiti :

- da se reformiše sopstveno društvo i izvrši prelaz iz jednog u drugi sistem, kao Petar Veliki,
- da se reformiše pravopis i napravi istorijski iskorak, kao Vuk Karadžić,
- da se ukine ropstvo i segregacija, kao Abraham Linkoln,
- da se nenasilnim putem vodi borba za oslobodjenje, kao Mahatma Gandi,
- da se porazi fašizam u Drugom svjetskom ratu i formira antifašistička koalicija i budućnost, kao Ruzvelt, Staljin i Čerčil,
- da se, nakon decenija i vijekova borbi, napravi evropski sporazum i temelji nove Evrope, kao Adenauer i de Gol ili drugi evropski lideri,
- da se potpiše mirovni ugovor, prekine rat u Bosni i Hercegovini i postave osnovi za budućnost, kao što je Dejtonski mirovni ugovor, koji se neopravdano i opasno baca pod noge.

Kada se pogledaju samo ovi primjeri liderstva i prelomnih odluka, svi oni podrazumijevaju velike otpore, neshvatanja savremenika, sukobe prije i poslije, a dostignuća procijenjena i vrednovana tek nakon testa vremena i proteka istorije. I to je, u pravilu, težak put. Liderstvo i reforma podrazumijeva suočavanje s otporima, nepredvidiv izazov, sukob sa mnogima, nerazumijevanje i osporavanja. To je težak put za svakog lidera i njegovu okolinu. Ali, bez njega nema društvenog napretka.

Liderstvo podrazumijeva proces, a ne samo čin, u kome se utiče na ponašanje ljudi, usmjeravajući ih na ostvarenje određenih ciljeva organizacije. Liderstvo se bazira na razumijevanju, predviđanju i kontrolisanju procesa. Liderstvo nije nikakav rang, privilegija, titula ili novac. Liderstvo jeste odgovornost.
Vođstvo se danas mora odlikovati : samopouzdanjem, sigurnošću, informisanošću, energijom i entuzijazmom, hrabrošću i odlučnošću.

Lideri danas, u pravilu, upravljaju golemim birokratskim aparatima, administracijom, pitanje je koliko vremena i truda treba da se ti inertni i golemi sistemi pokrenu ili zaokrenu na neki novi ili korigovani pravac. Često se mnogo energije troši na administrativnu mašinu, a ne na definisanje ciljeva.
Postoje trenuci u kojima se drugima mogu nametnuti svoje vrijednosti i ciljevi. Medjutim, to su trenuci, dok je konstanta vremena u kojem se mora shvatiti snaga i interes i drugih, preći na diplomatiju dogovaranja i traženja kompromisa, shvatajući značaj sagovornika i prihvatajući njegovu moć, ma kolika ona bila. Važno je shvatiti da moraš i trebaš da pregovaraš, što znači da priznaješ i druge realitete. Ovog razumijevanja u Bosni hronično nedostaje, priznavanja drugih realiteta, nemogućnosti nametanja rješenja, potrebe iznalaženja čuvenih „kompromisa“.

Liderstvo treba da pomiri različite interese i različite kulture.

Danas sam izuzetno sretan što smo se, kao lideri parlamenata u regionu, okupili u Banjaluci i ujedinili oko poruka saradnje i mira !

Hvala !

(tekst preuzeli sa zvanične Fejsbuk stranice uz odobrenja autora)