Ovo je jedan od najizraženijih problema na ovim prostorima. Problem koji “ubija” volju zaposlenom za produktivnijim, inovativnijim i efikasnijim radom. Samim tim i rezultati poslovanja ne mogu biti zadovoljavajući jer logistika može biti savršena, ali ako nemate “pješadiju” koja će da iznese, džaba vam sve.

Da ne bude zabune, nisam protiv toga da vlasnik kompanije ili top menadžer ima više nego “prosječan” radnik u kompaniji, naprotiv. Ali sam protiv toga da vlasnik ili top menadžer dobije sve, a “prosječan” radnik ništa ili mrvice.

Restrukturirajući jednu kompaniju s ovih prostora naišao sam na situaciju koja na najidealniji način oslikava navedenu pojavu. U konkretnom slučaju, radilo se o državnoj kompaniji, iako ovakvih situacija imate bezbroj i u privatnom sektoru. Država je raspolagala s oko 40% vlasništva navedene kompanije, dok su “mali akcionari” bili vlasnici ostatka. Tu ništa ne bi bilo čudno da tadašnji menadžment nije imao podršku predstavnika državnih 40% vlasništva. Uvažavajući činjenicu da “male akcionare” nije bio moguće “sakupiti”, tih 40% je bilo sasvim dovoljno za upravljanje kompanijom. I šta smo zatekli analizirajući stanje u navedenoj kompaniji?

Više od polovine osnovnih sredstava rasprodato je u bescjenje, od stotinjak zaposlenih 90% živjelo je ispod granice siromaštva (plate, iako umanjene i formirane ispod tadašnjeg zakonskog minimuma, nisu isplaćivane po nekoliko mjeseci, neuplaćeni doprinosi, nepovezan staž), većina računa kompanije blokirana, ogromne kreditne obaveze, dospjelost obaveza prema dobavljačima preko dva miliona, itd.itd. Sve u svemu katastrofa. Kompanija pred likvidacijom.

Ako ste pažljivo čitali prethodni dio teksta vjerovatno ste se zapitali gdje je nestalo preostalih 10% zaposlenih? Tu je suština. Preostalih 10% zaposlenih na čelu s zatečenim direktorom kompanije živjeli su kao “bubreg u loju”. Primanja, u odnosu na ostatak zaposlenih, astronomska, redovna, direktora vozi službeni vozač u službenom automobilu, benzina koliko hoće, svih 10% radnika “top menadžera”s mobilnim telefonima bez limita, bankovna kartica kompanije se “peglala” za sve i svašta.

Ovakva organizaciona struktura i način rada, nisu mogli da vode ničemu do propasti kompanije (na sreću mi smo uspjeli da spasimo ovu kompaniju koja je sada jedna od najstabilnijih kompanija u toj opštini, ali smo morali da primijenimo mnoštvo radikalnih i nepopularnih rezova).

Nažalost, ovakvih “klasnih” podjela na našim prostorima je sve više, a te podjele su nažalost, posebno izražene u privatnom sektoru. Sve je više vlasnika kompanija kojima je draže i lakše odvojiti pozamašnu sumu novca za kupovinu npr. skupocjenog automobila nego djelić tog novca uložiti u stvaranje preduslova za kvalitetan rad zaposlenih (npr. ulaganje u informacioni sistem, računare, nagrađivanje zaposlenih i sl.). Kompanije koje u fokus ne stavljaju zaposlenog, odnosno kompanije u kojim odgovorna lica ne dijele sudbinu ostalih zaposlenih su kompanije kratkoročnog dometa.

Onog momenta kada se prestane s “zloupotrebom” trenutnih socijalnih (ne)prilika u Bosni i Hercegovini, te kada se zaposleni prestanu tretirati kao prosta radna snaga i kada se počne pravilno cijeniti i nagrađivati njihov rad i zalaganje, te sankcionisati nerad, kada im se otvori prostor za izražavanje njihove kreativnosti, kada menadžment počne osluškivati njihove inicijative, te kada kompanije počnu uvoditi sisteme ocjene produktivnosti, efikasnosti i doprinosa zaposlenih, a fokus pomjeri sa propagiranja “klasnih” razlika na zadovoljstvo zaposlenika, tek tada možemo smatrati da je kompanija koja protažira ovakve vrijednosti, kompanija sa jasnom vizijom i stabilnom budućnošću.

Kada bih u dvije rečenice pokušao da pojednostavim prethodno navedeno, rekao bih sljedeće: “Nije ni Novak Đoković preko noći postao svjetski broj jedan u tenisu. Puno sredstava, znoja, truda, odricanja, znanja i energije, zalaganja njegove porodice i njegovih saradnika (koji su mu kao porodica) je uloženo u njegov uspjeh.”

A kompanija je jedna velika porodica i isključivo u takvoj “organizacionoj strukturi” može da se izbori za svoju tržišnu nišu.

(autorski tekst objavljen na www.consultin.ba)