Godinama slušam o superiornosti našeg naroda. Nadmoći, nadpameti, nadčovječnosti! Niko nije tako pametan kao mi. Sa podsmjehom govorimo o svim drugim nacijama, veličajući svoju pamet, intelekt, dobar izgled.

Nije da se ne bih složila sa tim da smo u našim školama mnogo više opterećeni nego druga djeca u nekim zemljama Evrope, ili Amerike. Sjećam se kada je moj šesnaestogodišnji rođak iz inostranstva imao problema prilikom sabiranja dok smo igrali tablića. Sjećam se kako sam u Italiji ili Španiji tražila bezuspješno čovjeka koji bar djelimično razumije engleski jezik. Sjećam se kako čovjek iz Kanade nije imao pojma ni gdje se geografski nalazi Balkansko poluostrvo, a kamoli gdje je Bosna i Hercegovina.

Kod nas svaki iole inteligentan čovjek zna gdje je Amerika, razumije bar osnovne stvari iz engleskog jezika, a sabiranju do petnaest mi je ispod časti i govoriti. No, to ne mijenja činjenicu da radimo za ove gore nabrojane. I jesmo li onda zaista tako superiorni? U svojoj vlastitoj zemlji ne možemo da se izborimo za sebe pa onda letimo po svijetu i potrazi za poslovima koje niko drugi ne želi da radi. Fakultetski obrazovani ljudi mijenjaju svoje diplome za mjesto u avionskoj posadi nekog šeika. Za mjesto dadilje djeci nekih bogatih Amera! Ne krivim ja te ljude! Daleko od toga. Otišli su da bi pronašli bolju budućnost za sebe. I ovdje bi ih čekalo možda to isto mjesto za mnogo manje novca. Jasno kao dan! Mjesto kasirike ili možda čistačice. Tragično!

Još tragičnije je bilo kada je omladina danima protestovala zbog starog hrasta. Hrast je bio sinonim otpora prema vlasti. Stanite za sebe? Kao znak borbe za svoje bolje sutra? Niko? Ne razumijem!

Neće se niko boriti za nas ako to sami ne učinimo. Borba nije otići. Mnogo je veća borba ostati i pokušati! I pokušaj bi bio dovoljan! Ljudi nisu ni svjesni kakvu snagu imaju oni, kakvu poruku mogu da pošalju! Kakva nam je korist od svog znanja koje posjedujemo ako ga nigdje ne primjenjujemo? Studenti generacije nam čuvaju mjesta na birou, dok se komšiluk šali sa tim da i njihovu djecu čeka ista sudbina ako budu dobro učili. Ne može ona sama da promijeni nešto, ali kada bi bilo barem više onih koji su malo manje ekološki osvješteni, a malo više okrenuti konkrentim stvarima za poboljšanje svog života, ako ih ne dotiče već dobrobit cijele nacije.

Ja još uvijek ne znam tačno kako, ali znam da nije dobro ni ovako! Ima mnogo umnijih od mene koji bi mogli o tome nešto da kažu, a i dvije glave su uvijek pametnije od jedne, samo nam izgleda ponestaje glava! Barem onih koje misle!