Veliki, da ne kažem ogroman, broj ovdašnjih poslodavaca svoje biznise započeo je u periodu poslijeratnih zbivanja koja su se odigrala na ovim prostorima. U takvoj situaciji, kada se kreće na tržištu koje gotovo da i ne postoji, vrlo je lako, postići pozitivne rezultate i to bez pretjeranog umjeća i znanja. Jednostavno tako se samo od sebe “namjesti”. Naime, nijedna ozbiljna kompanija ne želi odmah po okončanju sukoba ulaziti značajnije na takvo tržište, jer kapital ne trpi rizik. U takvim uslovima nesporno je da tržište “vapi” za svim vrstama proizvoda, te da smanjena ponuda proizvoda dovodi do povećane tražnje, a samim tim i do astronomskih marži koje obezbjeđuju, onima koji su imali minimalni početni kapital i započeli bilo kakav posao, da stvaraju ogromne profite.

Upravo zbog toga naša država je postala “potrošačka”, a ne proizvodna. U našoj državi danas gotovo da i nema privatnih biznisa koji se bave stvaranjem novih vrijednosti, proizvodnjom i prerađivanjem (uz veliko poštovanje za nekoliko izuzetaka). Naša država je postala “trgovačka”, ali tržište je sve umornije i više nije spremno da apsorbuje toliku količinu proizvoda koji su zatrpali isto. Jednostavno, ovo tržište ne stvara novac, već ga samo troši.

Gotovo dvadeset godina poslije ratnih zbivanja tržišne prilike su se dodatno “usložnile”za ovdašnje poslodavce. Političke prilike su se stabilizovale, rat je postao davna prošlost, rizik za ulaganje i dalje postoji, ali je neuporedivo manji u odnosu na prethodni period, aktivnosti u pravcu pridruženja države EU dovode do liberalizacije tržišta, a sve to do pojačane konkurencije. Svjedoci smo da se po medijima stalno provlači teza kako država ne štiti domaću proizvodnju, kako su domaći proizvođači izloženi “dampingovanju” cijena od strane inostranih izvoznika i sl. Došli smo u situaciju da se ovdašnja borba poslodavaca za “stvaranje privlačnijeg poslovnog ambijenta” svela na borbu s ciljem da se “izboksuje” 200,00 KM neoporezivog ličnog dohotka koji u suštini predstavlja uštedu od 20,00 KM po radniku?! O kakvim biznisima i razvoju mi onda pričamo?!

U ranijim postovima sam pisao o tome kako je specifičnost ovog tržišta i ovdašnjih poslodavaca u tome da im je uvijek neko drugi kriv za sopstveni neuspjeh. Vjerujem da je takva situacija i sada. Naime, ovdašnji poslodavci, pogotovo poslodavci iz vremena poslije rata, navikli su se na visoke marže, manjak konkurencije, niske troškove poslovanja (radna snaga i sl.). Liberalniji tržišni uslovi doveli su do toga da je danas nerealno razmišljati o godišnjim prihodima od 300%, već je okvir realnosti sveden u opet, za razvijeni dio svijeta, više nego prihvatljivih 10% – 30%, pa i manje.

Danas je realno očekivati i planirati čak i negativno, odnosno poslovanje na nuli. Međutim, breme prošlosti, ogromnog i neracionalnog zaduživanja, nestručnog upravljanja, i stava da je angažovanje i plaćanje profesionalca suvišan trošak za kompaniju, dovelo je najveći broj biznisa koji su se razvijali na ovim prostorima u prethodnih dvadesetak godina ili do totalnog kolapsa ili na rub egzistencije. Nažalost, danas kada razgovarate sa poslodavcima i insitirate na ispunjenju ugovorom preuzetih obaveza, gotovo svaki potencira “težinu trenutnih tržišnih prilika” i traži “razumjevanje za neispunjenje ugovorom preuzetih obaveza”.

Današnje prilike poslovanja u našoj državi svode se na kuknjavu, dugovanja, presipanje iz šupljeg u prazno i konstantni apel prema državi da ne dozvoli nikome da na ove prostore uveze proizvod koji se “tamo negdje proizvodi daleko jeftinije nego što je neko ovdje spreman da isti taj proizvod proizvede i proda kalkulišući svoju astronomsku maržu”?! Skoro sam bio na sastanku s jednim poslodavcem iz Norveške koji mi je rekao sljedeću rečenicu: “Jedna stvar mi ovdje nije jasna. Narod u Norveškoj ima u prosjeku nekoliko puta, čak i više od pet puta veća primanja od naroda ovdje, a isti proizvodi i to neuporedivo manjeg kvaliteta, koji se prodaju ovdje su po nekoliko puta skuplji nego u Norveškoj?!” Treba li šta dodati na ovaj citat?

Osnovni problem ovakvog stanja, koje je apsolutno neodrživo, jeste upravo činjenica po kojoj sam i nazvao ovaj post, da menadžeri i vlasnici kompanija ne mogu da se pomire s tim da ih je biznis u određenoj fazi “prerastao”, da im je danas za tržišnu utakmicu neophodno daleko više znanja i sposobnosti nego što je to bio slučaj ranije, i da im je na kraju, ipak, neophodna stručna pomoć. Svaka marka uložena u kvalitetnu stručnu pomoć, kvalitetnu radnu snagu, kvalitetne menadžere je danas jedina garancija koja vam može obezbjediti profitnu stopu, na takvu vrstu investicije, od ranije spomenutih 300% i više. Sve ostalo je u startu osuđeno na propast.