Tko nikad ne putuje živi život pun predrasuda.
Carlo Goldoni

Ovisnica sam o kretanju, putovanjima, otvoreno priznajem!

Samo protekle 2013 godine sam promijenila oko 30 aviona koji su letjeli u potpuno različitim pravcima. Svako nove putovanje je otkrivanje novih svjetova, kako u našoj okolini jednako i unutar nas samih. Pomijeranje granica, spoznavanje nekih sasvim novih perspektiva.

I da, ukoliko postoji volja postoji i način, ne moraš imati mnogo novca da bi putovao, ali kreativnost i želja za tim jesu bitni.

Pripadam generaciji koja je rodjena u Jugi, adolescenciju provela u ratu, a u ranim dvadesetim željela po svaku cijenu vidjeti što je moguće više svijeta.

Evo već treća godina kako BiH građanima ne trebaju viza za EU. Moj dnevnik, da sam ga kojim slučajem pisala, u dvadesetim godinama mog života, bi vjerovatno bio ispunjen frustracijama uzrokovanim čekanjima u redovima za vizu. Mislim da sam se u tom periodu mogla bez ikakvih problema deklarisati kao stručnjak za neophodnu papirologiju za dobijanje viza. Mađarska, talijanska,njemačka, španska... samo recite za koju zemlju vam treba viza.

Više od polovine svog dosadašnjeg života, bila mi je neophodna vize gotovo za svaku zemlju izvan EX YU u koju bih poželjela otići. Što uključuje automatski i novac i svrhu putovanja i tačno odredište i dužinu boravka izvan BiH.

Uglavnom, šta hoću reći. Posmatram mlade generacije, blagosiljane mogućnošću da napokon otputuju, možda iz čiste znatiželje u bilo koju zemlju, moguće čak i auto stopom, bez konkretnog plana i programa, čisto iz ogromne znatiželje..

Po medijima se povlače priče da bi se BiH građanstvu mogao ponovno uvesti vizni režim.

Sumnjam da će se to dogoditi, jer unatoč "silnim potencijalnim azilantima", mi nismo baš pretjerano brojno nadmoćna zemlja, još ukoliko uzmemo u obzir da više od pola vlasnika BIH pasoša posjeduje i rezervne varijante pasoša, smješno je i pomisliti da mi ogrožavamo bilo koga.

Nešto razmišljam, sve i da cijelu BiH presele negdje drugo to bi mogao biti samo još jedan veći evropski grad.

U ovakvom apatičnom društvo, ulog polažem na mlađe generacije, koje bi trebale prerasti sve naše sitne perspektive i sagledati generalnu sliku. Za razliku od prethodnih generacija oni imaju i mogućnosti za to...

U to ime, putovanja, putovanja, putovanja....

Konstantno učenje i pomijeranje granica.

Odlazak iz zone udobnosti i izazov koji postavljate sebi pomoći će vam da izrastete kao osoba, steknete samopouzdanje i prevaziđete emocionalno i fizičko ograničenje koje vas možda sputava u drugim oblastima života. Kad cijeli život ostanete u svom gradu ili državi to je kao da ste kanarinac u krletki. Putovanjem otvarate nove vidike, upoznajete nove kulture i ljude. Samim tim postajete tolerantniji i učite gledati stvari iz više uglova.

S tim što, kada je društvo apatično, onda tu može isplivati dosta veći problem, da dio mladih ljudi, jeste pasivan i da ne osjeća nikakvu potrebu da ode negdje dalje, da upozna nove ljude, da upozna neke nove krajeve i stekne nova znanja.

To je, možda, ono na čemu moramo daleko, daleko više da radimo. Zato, iz ličnog ikustva ću vam samo reći, koristite svaki dio slobode koji vam je dat, a otimajte onaj koji nije... I nemojte biti pješaci ako već možete da letite..

Dobar putnik je onaj koji ne zna kamo ide, a savršeni je putnik onaj koji ne zna odakle je došao.
Lin Yutang