Naiđu tako dani kada konstantno imam potrebu da nešto kažem, da na nešto ukažem. Ne mislim ja da time mijenjam svijet, i da će moje riječi ispraviti svjetsku nepravdu, nego eto, osjećam se lakše kada „mlatim praznu slamu“, kako reće jedan od komentatora mog teksta. Nije meni teško zbog te slame koja je prazna, niti što je ja mlatim (ionako danas nemam pametnijeg posla), teško mi dođe kada vidim da su nam srca postala prazna, a umovi još prazniji. Barem oni umovi koji paradiraju ovim svijetom ističući svoju ograničenost u punom sjaju. Diče se svojom skučenošću, pa tako oni širokog srca i velikog uma ostaju zapostavljeni, a ima ih vjerujte!

O čemu ja to pišem? Šta hoću da kažem?

Pa da pređemo na stvar. Užasava me činjenica da poslednjih godina moramo da se opravdavamo ako smo učinili nešto dobro, pomogli nekome, napravili neki nesebični gest od kojeg nemamo nikakve materijalne koristi!

Sigurna sam da se tako ponekad osjećaju i drugi, ali ja najpreciznije mogu da govorim samo o sebi. Nije ovaj tekst namijenjen sopstvenom veličanju niti isticanju, nego tako mi je lakše da kažem.

„Zašto govoriš?“, pitaju me i to. Zašto kada me ne plaćaju, kada ne zarađujem? Neko me možda eksploatiše, ili me je eksploatisao. Zato što volim! Kratko i jasno! Volim da napišem! Ako se samo jedan čovjek pronađe, nasmije, ili možda ga na nešto potaknem, ja ću biti srećna. Zvuči kao kliše, sladunjavo i otrcano, ali takva sam ja. I glupo je što se zbog toga opravdavam. Mislim nije da moram, ali vrlo često se uhvatim da to radim, kao i sada. Ne pravdam se ja zato da bi me drugi prihvatili ili voljeli (iako primjećujem da i zbog toga često patim), već da bi me razumjeli, pa možda i sami poželjeli da urade nešto dobro, nešto veselo, nešto korisno! Umjesto što po čitav dan traže brojne negativnosti na koje bi ukazali. Jasno je nama svima gdje i kako živimo, nema potrebe da o tome svakodnevnom jadikujemo.

Imala sam poriv da ispred zgrade u kojoj živim očistim snijeg, ispred kolektiva u kojem radim. Niko to od mene nije tražio. Htjela sam! Bilo je nekako ljudski! Niko mi nije naredio, nije mi platio! I šta koga briga ako sam to učinila? To su moja leđa, moje ruke i ja tuda takođe prolazim! Šta me briga ako u toj zgradi imaju jači od mene, neki kojima čist prolaz više treba, ja ne želim da čekam na njih! Kako bismo sutra otišli nekom nemoćnom starcu iz komšiluka i pomogli mu da očisti snijeg? Nikako, naravno! Što bismo? Nije to naš problem! Zaboravljamo da ćemo možda i mi sutra biti taj starac ili starica. Čudni su putevi Gospodnji!

Dok sam o tome pričala sa svojom snažnijom polovinom, on mi skrenu pažnju na nešto što njega tišti, a vrlo je bitno! Ljudi su uvijek spremni uprijeti prstom u nekoga ko im nije pomogao, a po njihovoj slobodnoj procjeni je trebao! Pa tako vrlo često optužimo kako crkva ne pomaže, ne daje, ne brine o sirotinji! A kada ste vi (pitam i sebe) učinili nešto za svoju crkvu? Kada ste se ponudili da pokosite travu, pokupite papiriće. Očistite? Nije to samo stvar sa crkvom, tako je i sa vašim naseljem, vašom zajednicom, vašom državom.

Kada ste pomislili poslednji put da uradite nešto dobro, da učinite nešto za svoju ličnost? Da obogatite sebe za jedno pozitivno iskustvo? Da se nekome osmjehnete, iako on nije ljubazan prema vama. Da mu oprostite?

Ja ću i dalje svijet da gledam ružičastim naočalama, da se radujem snijegu i prvim visibababama! Neću pričati o mokrim nogama, i sezonskim alergijama! O teškom vremenu i kako me bole kosti (iako i mene ponekad ponese ta masovna pojava, pa prozborim i o tome koju). Ja imam samo dvadeset sedam, rano je da postanem cangrizava starica! Ja imam prijatelje koje volim, koji su postali prijatelji upravo zbog nesebičnih gestova u danima kada su oni pravi posustajali! Ljude na koje uvijek mogu da računam, a nisam ih lako pronašla! Trebale su godine!

Nikada ne znate kako jedan vaš nesebičan gest može promijeniti život drugog čovjeka! Cijenimo te gestove, i neka ne budu izuzetak. Neka postanu pravilo!