Dok kantonalne glavešine u FBiH ničice padaju a Bihać trči preko mosta, još jedan uobičajen dan protiče u stabilnoj Banja Luci. Nekome radni, većini neradni.

Ponosni što nismo „haotični“ i stavljajući svoj svetionik „stabilnosti“ koji treba svima da bude put, likujemo nad plamenom institucija i krišom gledamo kako konačno gori naš teret. Jer BiH nam je kriva što moramo „turiti na ruke 50 km“ na porodiljskom odjelu. BiH je kriva što nije uspjela najavljena akcija „giljotina administracije“. BiH je kriva što Sky Srpska nikad nije poletila sa trebinjskog aerodroma. BiH je kriva što se pacijenti iz dobojske bolnice „Sveti Luka“ mjesecima smrzavaju.

Nekoliko desetina građana Banja Luke je juče nesigurno prošetalo, čisto da pokaže da imamo obrise jedine građanske sredine jer teritorijalni ostatak RS je demografski minus i nekoliko pokušaja gradova. Dejtonska entitetska linija nije  bila urbano darežljiva prema RS i to je jedan od razloga zašto bilo kakav socijalni ili građanski bunt nije moguć u bliskoj budućnosti. Kao što na jučerašnjoj šetnji reče čikica: „ Pa, znaš li ti zašto Tuzla protestuje a Banja Luka ne? Mi svakog vikenda upalimo stojadina, odemo na obližnja sela, okopamo, poberemo i donesemo hranu u grad. Imamo šta jesti! A Tuzlaci – pa to je stroga kvadratura stana. To je sve što imaju.“

Iako se ne bih složio da je Tuzla sa dvije paralelne ulice, Titinim petokrakama i čudno dislociranim centrom urbanija od Banja Luke, zaista je činjenica da RS nema malo veće gradove poput Zenice, Bihaća, Mostara, Sarajevo da ne pominjem. Ono što RS ima su Doboj, Prijedor, Bijeljina i Trebinje. Mali gradovi u kojima se bitne odluke donose u kafani, istine se sakrivaju po dvorištima a stanovništvo se nakon izbjeglištva  tek navikava na samo sebe i pokušava stvoriti neku živototvornu sredinu. Izaći u selo na proteste je socijalno samoubistvo, ogroman rizik i dugoročno markiranje od strane ostalih. Pametnije je prići interesnim grupama i pokušati ostvariti bilo kakav lični cilj nego ugroziti kompromisni očekiv i svakodnevnicu.

Drugi razlog su interesne grupe. Oni istinski vladaju Republikom Srpskom a ne Milorad Dodik ili Željka Cvijanović. Mile i Željka su oni protiv kojih možeš uvijek sve reći, nećeš biti prva-i, ali glasno izgovoriti ime nekog lokalnog kabadahije i argumentovano ga optužiti, je neprihvatljivo u Republici Srpskoj. Ta lokalna mreža po manjim opštinama koja se u pojedinim slučajevima svodi na samo jednu jedinu osobu je puno jača od vrhovnih struktura SNSD-a. SNSD je praktično iznajmio ciljeve i potrebe mjesnih glavešina kako bi se učvrstio na vlasti uz utopijsku ideju da će uvesti red i svoja pravila a desilo se sasvim suprotno. Ovdje miševi vode kolo a mačka prepadnuta sjedi na stolici. U ovom momentu, SNSD-u je puno lakše da smijeni ministra ili premijera nego načelnika neke opštine, što je i učinjeno u nekoliko navrata. Trula baza je ostala na mjestu a smjene na vrhu su besmisao za javnost u kojem treba da se ostvari kratkoročna atmosfera partijske sposobnosti i odgovornosti  za samostalnu unutrašnju promjenu.

Toliko puta ižvakana priča o slaboj opoziciji mogla bi da bude treći razlog. Misterija je ogromna: zašto u Republici Srpskoj ne postoji niti jedna politička alternativa? Nevjerovatno je da se za sve ove godine vladanja iste partije, nije dalo ni naslutiti da bi nova  politička grupa mogla da iznese sljedeće četiri godine. Najčešći odgovor se dobije u formi: „ Zato što Dodik zna da vlada!“. Ta rečenica se izgovara sa dozom minimalnog ali dovoljnog straha da bi na internom slavskom stolu palo drvlje i kamenje na istog. Pred krsnom svijećom, krivica se prebacuje na vožda ali jako rijetko se pominje lokalno ime. Nevjerovatan je uspjeh ovdašnje opozicije u dugogodišnjem neorganizovanju i konstantnim političkim padovima i malo koja (nijedna?) opozicija u regionu je uspjela da održi isti ili niži status. Iskrene čestitke.

Sljedeća prepreka je Federacija, sama. Šansa da se protesti preliju u RS su ravne mogućnosti priznanja njene državnosti u UN, recimo sutra. Zarobljeni u sopstvenom strahu da nećemo znati gdje su nam granice, da ćemo opet se opet morati skrivati od Turaka po brdima, učvršćivanje nacionalnog okvira je još uvijek prioritet broj jedan. Taj prioritet je posebno jak u ruralnim sredinama koje su, kako napisah na početku, naš prostor. Ljiljani na protestima, provociranje ustavnog okvira RS  i još jedno uzaludno vikanje  iz Sarajeva kako su nam granice jedina prepreka, samo udaljuju i onu malu građansku grupu koja bi bila spremna da napravi iskorak. To vikanje najšeće dolazi u vidu slobodarskih, skoro pa prokomunističkih umova koji zaista vjeruju da su unutrašnje granice BiH jedini problem jer su tako naučili iz kantonalnih, vješto skrivenih unitarno-nacionalističkih kurikuluma a duh naslijedili od svojih roditelja koji se još sjećaju međuetničkih seksualnih uzdaha na goranskim akcijama.

Pečat na sve ovo je dao nevladin sektor. Pojam i pojava nevladinog  sektora je stigla tako kako jeste  - na balkanski način. U početku su to bili fantomski bankovni računi preko kojih su se oprali milioni. Danas, nevladin sektor je blijeda instrumentalizacija evropskih i (pro)američke(ih) ambasada koje ga i dalje podržavaju, više iz nehata nego iz neke koristi. Nekoliko pametnih likova je provalilo kako može dobro da se snađe u ovom siromaštvu i imali su znanja pa donekle i hrabrosti da uđu u NVO, ali isključivo iz sopstvenog ili grupnog interesa. Još jednom, lokalna mreža je nasukala više pozicije, ovaj put strane donatore. Zbog nedostatka misije i korupcije, nevladin sektor je skoro pa satanizovan i ima najmanju šansu da pokrene promjenu.

Sigurno bi se moglo navesti  još nekoliko razloga: manjak reformističkog duha među studentima skrhan katastrofalnim obrazovnim sistemom, redovne penzije zahvaljujući zaduženjima, uvijek puni autobusi umova za Beč i Beograd, itd..

A šta ako Srbija krene protestovati? Šta će se onda desiti, kad skinemo nacionalni jaram i dobijemo zeleno svjetlo?

Šta će biti ako se finansijski sistem FBiH polomi i MMF ne obezbjedi sljedeću tranšu, ni FBiH ni RS?

Šta će se desiti sa odnosom centralizovane Banja Luke i istokom RS? Ko će da smiri planinsku prirodu, ozlojeđenu konstantnim ekonomskim zanemarivanjem pod isprikom nacionalnog interesa? Već sad vas rezervisano gledaju u Vlasenici kad kažete da ste iz Banja Luke, kao da sam došao sa Marsa i prate te komentari: „ Pa, opet je lakše tamo…“ a misli su im puno gorče.

Šta će biti s kućom, za deset, dvadeset godina ?

Do tada, bivamo stabilni i maštamo.