Večeras sam imao časnu nesreću da prisustvujem istraživanju jedne agencije ( jeste li se već smorili?) u Banjaluci. Iako je materija istraživanja samljevena hiljadu puta, drugačije je kad posmatraš ljude dok govore u odnosu na kruti procenat koji se pojavi u nekom izvještaju.

Procenat a ne glas smo postali zahvaljujući korporacijama, ali ovo nije priča o teoriji zavjere koja je najbolji paravan za bilo kakav tekst i autori je rado eksploatišu, do iznemoglosti i povampirenog besmisla u kojem razum gubi ulogu. Ozbiljne korporacije ne interesuje vlast ukoliko ona nije manipulativna a u našem slučaju jeste. Iako se vide pomaci u direktnoj komunikaciji korporacija i nas, još uvijek su svi koji se bave biznisom svjesni da na Balkanu moraš imati političare na svojoj strani ako želiš da posluješ. Oligarhijskim biznis grupama je isplatnije uložiti u politiku jer će imati veće efekte na potrošače a bacanje novca na pokušaj komunikacije sa konfliktno zaključanim društvom bio bi siguran finansijski debakl. Zašto smo u poziciji da radije kupujemo pavlaku umjesto kajmaka kojeg sam večeras nakon ihahaj pronašao u frižideru ( oduševljen! ) i kako smo se potrošački toliko erodirali da ćemo bez razmišljanja kupiti košulju od 10 KM na popustu u New Yorker - u a naveče sablasno gledati ruševine tekstilne tvornice u Bangladešu i raskomadana tjelesa na BBC-u,  misleći kako nema direktne veze i kako je predaleko da utiče na nas ( ličan primjer, nažalost) je super ideja za neki drugi post.

Iz tog razloga vas ne bih više zamajavao uzrocima, korisnicima i klijentima ovog istraživanja već bih pokušao da prenesem onaj dio pitanja, odgovora i utisaka koji se odnose na trenutnu političku situaciju u RS ili da budem precizniji – u samoj Banjaluci. Dozvolite mi na trenutak da zajedljivo spinujem i posumnjam ida iza svega stoji njemačka hemijska industrija. Njemačka je uvijek oko nas, i u dobru i u zlu. U svakoj varijanti vlasti, mi ćemo kupovati sapune i deterdžente, ako ništa drugo da ponosno prebrišemo ikone naših krsnih Svetaca.

U grupi je bilo desetak ljudi različitih profila: žene, muškarci, zaposleni, nezaposleni, studenti, penzioneri. Imajte na umu da je u pitanju gradsko stanovništvo ( znam, znaaaam).  Pravi mali uzorak iz grada na ušću Vrbanje i Crkvene u Vrbas (Suturlija?)

Prvo pitanje: da li ste zadovoljni životom?

Samo jedna osoba je jasno rekla da jeste, uz opasku da situacija nije savršena. Pogodite da se bavi preduzetništvom i pogodite da jeste zabrinuta za svog sina koji  je prema njoj „još uvijek mlad“ sa svojih čitavih 19 godina. Ispravite me ako griješim, najveći borci u životu uvijek proizvedu male debile, to mu dođe kao neki balans, šta li je… Sljedeća po optimizmu je bila penzionisana osoba sa 270 KM penzije, kuka, plače, ali kad je psiholog pritisne, izbije neka pozitivna energija. Dvije mlade osobe su bile potpuno zbunjene,  ali ispunjene razbacanim nefunkcionalnim znanjem i urođenom energijom  koju su kanalisali kroz gore pomenutu teoriju zavjere i naglim napadima optimizma. Očigledna opasna depresija je  kipila iz njih. Oni se nisu ustručavali da daju pikantne detalje iz svog svakodnevnog života, poput priče iz Dervente gdje „ovaj zna jednoga što je došao sa kešom da otvori firmu, ali mu stranka tražila 10%, on odbio, opštinska birokratija blokirala cijeli proces i propala ideja.“  Samo 15 minuta kasnije, uslijedila je izjava kako se u Derventi dobro živi jer ima nekih pet aktivnih fabrika. Pa opet negiranje. Od mladih je stigla i informacija kako se u Bijeljini bolje žive nego u Banjaluci. Iz svega se laički dalo zaključiti koliko ovi mladi imaju vremena kada akumuliraju sve ove informacije, ali očigledno nesposobni da ih filtriraju, provjere i iskoriste za bilo kakav zdrav zaključak. Dok sam ih pažljivo slušao i posmatrao gestikulaciju, sjetio sam se vulkana na Havajima ( Mauna Kea ili Mauna Loa?) koji nema kratersko tijelo već se samo razliva okolo, gušeći se u moru.

Starija nezaposlena osoba je uspjela da formuliše grupni odgovor i da se svi slože da opšta situacija nije dobra  i uslijedilo je sljedeće pitanje: šta mislite, ko je odgovoran za ovakvu situaciju?

Muslimani, reče baba odmah. Ona je nekoliko puta čvrsto istakla da bi pristala na bilo kakvu vlast koja bi očuvala Republiku Srpsku. Doduše, nije ponudila penziju u zamjenu. Dva metra iza nje je bila osoba preduzetnik, koja  je podvukla očuvanje  RS kao prioritet, mada nesigurnije od penzionisane osobe. Nezaposlena lica su klimala, ali nisu izričito naveli da bi baš sve dali za RS. Mladi su buknuli – opet su krenule teorije zavjere, rascjep stavova, konfuzija informacija i jedno veliko ništa. Dok su sa jedne strane bili glasniji od penzionisanog  lica, nekako je ta vrsta podrške bila sasvim drugačija, nije bila grobovska. Osim što su lišeni verifikovanog znanja o prošlosti,  danas im je onemogućeno da učestvuju u kreaciji društva. Iz njih su izbili RTRS i BN dnevnici, kao da su transformator kroz koji kruži ubrizgana energija, ali nisu sigurni ko i koliko im šalje i kuda sve to odlazi i realizuje se kad prođe kroz njih. Potpuno odsustvo ličnog iskustva koje se graniči sa otjelotvorenjem magijskih likova i događaja.

Ono što me je prijatno iznenadilo jeste osuda samih nas za ovakvo stanje. Da se ne lažemo, grupa jeste ogorčena na vlast, ali su mnogi priznali da smo djelimično sami sebi stvorili tešku situaciju. To mi je bio jedini iskorak u razmišljanju mada se u toku istraživanja nije moglo definisati šta bi to „naša krivica“ konkretno bila, osim davanja glasova na izborima a davanje glasova SNSD-u je za većinu uslovljeno katastrofalnom opozicijom.

Kada se došlo do izbora i glasanja, desila se vrlo zanimljiva situacija. Većina grupe je na neki način podržavala SNSD, ali ne kao stranku već kroz ličnost Milorada Dodika. Pridjevi koji su se za njega mogli čuti su: harizmatičan, otvoren, „budimo realni svi u politici su kriminalci on je ok“, seljak, čoban, narodni čovjek, ikebana. Da, ikebana! E sada, došlo je do razlaza između mladih i starijih članova - mladima se nije sviđalo što je preglasan, pjevanje  po šatorima i što ne govori engleski jezik. Takođe im se nije svidjelo što nam je  Predsjednik postao elitan ( nisu sami označili ovu činjenicu, već je pitanje o elitama intezivno gurano od strane psihologa) pa visi sa Monikom Beluči i Doris Dragović. Interesantno je da stariji nisu reagovali na pitanje o skorojevićkom elitizmu Predsjednika, vjerovatno lišeni takvih informacija, nezainteresovani za estradno ukazivanje kao važan faktor za jednog političara. U svakom slučaju, moglo bi se reći da je grupa označila Milorada Dodika kao političara koji im odgovara, ali uz opasku da je izgubio potencijal zahvaljujući ljudima koji ga okružuju.

Na pitanje, da li bi glasali za Milorada Dodika, većina je rekla DA ali uz komentar da je djelimičan razlog to što je opozicija nepostojeća. Iako su se mogli čuti povremeni dobri komentari za Ognjena Tadića, ipak su bili slabašni.

A sad, spektakl.

Da li biste prije glasali za Milorada Dodika ili za Igora Radojičića?

Svi su rekli: Igor Radojičić!

Bio sam šokiran. Već pola sata cijela priča se vrtila oko imena Milorada Dodika koji je samo u jednoj sekundi izgubio bitku sa Igorom Radojičićem, do sada pomenutim (ni)jednom. Njegova staloženost, distanca od kriminalnih radnji ( samo prenosim), kultura govora su neke odlike koje je grupa navela za Radojičića. Čak i u nastavku, milion puta se izgovorilo ime Milorada Dodika, najviše energije i rasprave je odlazilo na njega ali siguran glas je otišao Igoru Radojičiću.

Bitka između Aleksandra Vučića i Milorada Dodika je bila nesigurna i može se reći da je bila tijesna Dodikova pobjeda , prigovor o bahatom javnom nastupu mu je oduzeo par poena. Interesantna je percepcija  javnog nastupa Milorada Dodika od ovih potencijalno  zagrijanih SNSD glasača koji su sa dozom lakog humora komentarisali njegove izlete, čak ih i citirali, ali kad se došlo do izbora, Igor je uzeo svoj kolač.

I ono krucijalno pitanje, barem za mene: šta mislite o aktuelnim protestima?

Svi su rekli: nikako! Nijedan  član grupe nije podržao proteste, u bilo kom obliku i bilo kojoj varijanti. Rečeno je da su instrumentalizovani od strane Bošnjaka, čak je stigla informacija da je drug od jednog učesnika bio plaćen da drži transparent na ulici u Banjaluci i da nikada ne bi podržali proteste. Mladi su posebno bili jasni u tome i ni u jednom momentu se nije osjetilo bilo kakav pozitivan komentar na trenutna dešavanja u FBiH.

Bilo je tu i mnoštvo drugih diskusija: jako puno negativnih komentara se odnosilo na visoko obrazovanje i stizale se lične priče o magistrima nauka koji se bore za radna mjesta u skladištima; apsolutna osuda privatnih fakulteta i već poodmakla sumnja u državne fakultete; nije se osjetila naklonost prema privatnim preduzetnicima čak i kad su se pomenula sva porezna opterećenja sa kojima se suočavaju; mediji su dobili lošu ocjenu i optuženi su za neprofesionalan rad uz jasnu grupnu odluku da je RTRS režimski medij a BN opozicijski mada se nije moglo naslutiti veliko povjerenje prema BN televiziji; u nekoliko navrata je iskazano gorko razočaranje prema lokalnim nivoima vlasti pa je isplivala i priča o načelnici Novog Grada koja je pozvala studente pred izbore i rekla im da ako ne dobije njihov glas, neće biti stipendija ( nije bilo jasno da li neće biti stipendija za odabrane studente ili uopšte neće biti konkursa); mladi su rekli da bi se „ranili kad bi morali, iz bilo kog razloga, čak i zbog posla, preseliti iz Banjaluke na istok RS.“

Tako vam je to, znam da sve znate, ali nek se nađe.