Nedjeljom uveče na državnoj televiziji gledam jednu seriju. Divna serija. Dok je gledam uvijek mi je toplo oko srca. Da li je zbog razdragane muzike, veselih lica, ili zbog sjajne prošlosti našeg naroda i njenih velikana koju serija prikazuje, ne znam tačno. Možda je za toplinu zaslužno sve od navedenog.

Ta serija me navela da razmislim o nečemu što je danas tako tužno i zaostalo, a rekao bi čovjek da se sa godinama razvijamo i napredujemo. Naša prosvjeta godinama unazad odumire, zakržljava, i daje vrlo malo plodonosnog. Nekada su profesori bili stub ovog društva. Smjernice svojim učenicima. Neko na koga su se ljudi ugledali. Nije to bilo samo u romantizmu, i davnoj istoriji našeg naroda, bilo je toga i u komunizmu, pa i u perioidima tranzcije koje ja pamtim. Ali godinama školstvo gubi na svom kvalitetu.

Imali smo mi svi svog Kostu Vujića, jednog ili dva. Pamtimo ih dalje, ono što su nas naučili, i što ćemo uvijek pamtiti. Nisu meni tada bili omiljene figure, dok su me tjerali da učim i čitam stranice i stranice definicija, pravila, recitacija i lektira. Danas ih se sa radošću sjećam, a ono što su me naučili godinama pamtim. Da se „ne znam“ piše odvojeno, da sam ja „voljela“, a on nije „volio“, ali je možda „htio“.

Nažalost, često sam svjedok da pojedini nastavnici i učitelji ni sami nisu naučili kako se negacija piše sa glagolom, a kako sa imenicom i pridjevom. Kako onda da znaju šta je glagolski vid, rod ili kako se akcentuje? Kako da očekujemo da sutra nauče neko dijete kada oni sami nemaju pojma? Kako kada fakultete na kojima se obrazuju učitelji upisuju srednjoškolci sa dvojkama ili jedinicama iz srpskog jezika? Oni koji su išli na popravni iz matematike? Oni dobri i marljivi, vrijedni i požrtvovani bivaju zapostavljeni u gomili ovih drugih. U društvu koje više gotovo da ne cijeni prave vrijednosti oni nisu neko kome se divimo, već „budale“ koje pokušavaju da ispravljaju krivu Drinu ili da pametuju. A kako bi ti isti nastavnici i mogli da obrazuju djecu kada roditelji pravdaju svojoj djeci časove i dozvoljavaju im da ostanu kod kuće kada god imaju neki težak kontrolni? Čitaju za njih lektire, ili im rade zadaće.

Učiteljice bivaju hapšene za dilanje narkotika, profesorice za podvođenje maloljetnika? Je li to društvo kojem težimo? Je li to naša inteligencija? Šta bi nam rekli svi oni sjajni likovi naše prošlosti koji su se borili za obrazovanje, napredovanje i za to da u naučnom smislu idemo u korak sa razvijenim zemljama Evrope.

Stičem dojam da naše društvo nije svjesno kakvu ulogu u životu djeteta ima učitelj, nastavnik, pa onda i profesor. Na koji način on oblikuje njegov um i usmjerava ga dalje. Kao i sve, kod nas se i to odrađuje rutinski, mehanički, pa onda nije rijedak slučaj da dobijamo nepismene akademske građane. Profesor na fakultetu je smatrao da ne treba da uči elementarne stvari nekoga ko je npr. odlučio da bude novinar. Očigledno je to isto smatrao i njegov učitelj, nastavnik i profesor u srednjoj školi pa tako on „NEMOŽE“ da nađe posao, a toliko je obrazovani!

Ne mogu svi učenici biti briljantni, niti mogu biti odlikaši, ali to ne znači da jedan nastavnik ne treba da se trudi. I najlošiji učenik u mom razredu je barem na času srpskog znao da se pravilno kaže „htio“! Ako bi i zaboravio, nastavnica bi ga rado na to podsjetila! Neumorno i istrajno, kao što je radila i sve drugo! Zahvaljujući njoj, nisam uopšte imala potrebu da spremam prijemni ispit iz srpskog jezka na fakuletu. Sve sam već znala!

Kako riješiti problem prosvete koja tone? Kako spriječiti da nam polupismeni đaci izlaze iz škola? Pa za početak vratiti ugled fakultetima na kojima se obrazuju učitelji i profesori. Kako se studenti između sebe ne bi zezali da će ih diploma pogoditi ako se predugo zadrže ispred Filozofskog ili Filološkog fakulteta. Postrožiti kriterije za upis na ove fakultete! Zahtjevati veću efikasnost u školama! Promijeniti ova liberalna pravila koja su se uvukla u naše obrazovanje, pa su tako nastavnicima onemogućene bilo kakve vaspitne mjere. Pri tom ne mislim da u škole treba vratiti batinanje djece. Onemogućiti roditeljima da se direktno ili indirektno upliću u rad jedne obrazovne ustanove kada je u pitanju posao nastavnika!

Mnogo je rješenja, koja nisu moj izum, niti nekakva revolucija. Samo je volje malo! Ideje su očigledne i lako sprovodive, ali nam je dugoročna strategija postala da upropastimo svoju inteligenciju, a da onu istrajnu izvezemo Njemcima!