Nešto razmišljam jutros o parama.

Ništa značajno čini se, kada se zna da danas ljudi ovdje o parama i misle.

U neka druga vremena koja i nisu baš toliko iza nas, a opet, kao da su iz prošlog života, ljude koji su mislili samo ili uglavnom o parama, sa popriličnim gaduckanjem nazivali smo materijalistima i nisu bili baš rado viđeni u socijalnoj sredini kojoj sam pripadao.

Pogotovo tamo gdje se njegovalo istinsko drugarstvo , igrala "fuca na male - tri kornera penal", potezalo iz jedne flaše, vjerovalo u ljubav... da ne nabrajam dalje.

Vjerovaću da znate o čemu govorim. Naime, neki moralista je davno rekao da pare ljude kvare. Biće da je bio u pravu, jer ljudi nikada nisu bili kvarljivija roba nego što su danas. Doduše, od svega se čovjek može iskvariti ako je kvarovima sklon.

Ali eto, kao što rekoh ja nešto razmišljam jutros o parama.

U današnje nevrijeme ona mala grupa ljudi, čiju većinu čine mrline i primitivci, uživaju kvareći se parama, kao da već nisu pokvareni do koštane srži. Dakle gore pomenuti materijalisti u odnosu na njih su ćista romantika, sentiš. I da je tu kraj ljudskim kvarovima ni po muke... Imamo i onu drugu ogromnu većinu ljudi koje pare ne mogu pokvariti, ali se kvare iz dana u dan možda i surovije od ovih prvih.

Njih opet kvari besparica i neimaština. Odavno ne biraju ni sredstvo ni način da bi preživjeli. Potpisujem da je tako, jer živim s njima. Mada će neki reći da sam i sam kvaran odavno, ja ipak pouzdano znam da se još dodatno kvarim.

I meni besparica redovno zabija klipove u točkove.

Hranim se sve lošije, pušim sve gori duvan, ne biram društvo, po najgorim luzerskim kafanama pokunjen pijem na veresiju. Nekome će izgledati kao boemština, ali nije. To je neimaština. Ne znam reći koliko su mene kvarile pare. Ja njih jesam, štaviše uništavao sam ih. Zato se danas kvarim besparicom.

Kvarno je to kada izbjegavate da se vidite sa starim prijateljem ili rođakom, samo zato što ste bez para.

Ma koliko vjerovali u svoju muškost i urođeni šarm moraćete joj slagati da od vašeg planiranog odlaska u noć nema ništa, jer baš u petak naveče imate neodložan posao. Kakav crni posao?! Jasno , na kvarno je izbjegavate jer se pored nje bez para osjećate kao šećeraš u slastičarni.

Kako li se tek kvari čovjek, koji ima troje djece, žene bez zaposlenja, a platu nije vidio mjesecima? Kako li tek on mora da bude pokvaren da bi opstao.

Kakav je to samo kvar, kada žena uz pomoć galantnog ljubavnika izdržava djecu i muža koji je dobio nogu na poslu. Može li biti išta kvarnije od čovjeka kome je žena rodila zdrave dvojke a on se i ne raduje kako bi trebalo, jer je umjesto jednih dobio dvoja usta i dupli udar na ionako prazan kućni budžet.

Kvarimo se svi. Nepopravljivo bojim se.

I ovi što imaju i ovi što nemaju. Ovi prvi lažu, kradu, muntaju, prevrću, izvrću, kupuju glasove, samo da bi sačuvali ili uvećali ono što već imaju. Ovi drugi, sa drugog kraja, isto tako, lažu, kradu, muntaju, prevrću, izvrću,prodaju glasove samo da bi došli do onoga što nemaju. Onih trećih u sredini nema. Nema baš njih, a oni bi trebali držati tu ravnotežu da se svi ne pokvarimo. Oni su kao pravi srednji stalež, netragom nestali još sa prvim dolaskom demo(n)kratije.

Nešto razmišljam jutros o parama... Kvarićemo se još.