Nije naša država kriva za sve! Ne može ni ona da podnese toliko gorčine i mržnje sa kojom je svaki dan obasipamo. Nisu ni za sve krivi političari. Mislim dobrim dijelom jesu, ali ko da ih krivi? Ko od njih bolje da očekuje? I kako da svoje stavove mijenjaju ljudi u kasnim pedestim? Nikako. Dobro, za neku dobru političku ponudu mogu ponekad da zažmire na jedno oko. A nekad i na oba.

Krivi smo mi!

Krivi smo što smo ravnodušni! Što se zadovoljavamo da nam mame i tate plaćaju zaostale račune, pune frižidere, i daju džeparac iako smo na pragu tridesetih. Krivi smo što od života ne tražimo više i što se ne borimo za to više!

Krivi smo što nam je smisao života da odemo ljeti sedam dana na more u neki kamp ili trećerazredni hotel, i što nam je i taj put platio roditelj, baka, ili se štedjelo još od rođendana. Krivi smo što se zadovoljavamo sa osrednjom platom dok god je ona redovna. Krivi smo što se oduševljavamo ako su nam ovaj mjesec uplaćeni doprinosi! Krivi smo što za sve tražimo zaobilazni i kraći put! Krivi smo što se zadovoljavamo osrednjim obrazovanjem, osrednjim zdravstvenim uslugama, osrednjim životom!

I sve bismo to da riješimo sa jednim protestom, ili možda dva!

Ne ide tako! Zato što bismo na protestima da tražimo za sebe lagodan život, a lagodnog života nema! Znam, znam, ima za Ljubicu koja radi u državnoj firmi, a ove godine je bila na zimovanju, a planira i na ljetovanje.

E, dok god budemo težili tome da guzicu strpamo u neku fotelju, i to bez da se u toj fotelji malo mučimo dok se stotice slijevaju da bankovni račun, nema nam sreće. A ni ovoj državi sa nama takvima! I nemojte mi sada reći da to nije istina! Poznajem bezbroj takvih! Srećem ih svaki dan, piju kafu u baštama najelitnijih kafića za novac koji su im dali mama i tata. Žive u kućama i stanovima koje su opet kupili mama i tata. Voze aute koji su kupili (pogodite ko?), pa naravno: mama i tata, i kukaju zbog teške sudbine!

A ne možemo da očekujemo da svijet za nas mijenju roditelji. Ljudi na izmaku radnog vijeka, ili penzioneri. Mi dugujemo njima da se borimo za bolju stvarnost! Da im se isplate neisplaćena plate, da spoje to malo staža što im je ostalo do penzije, da od te iste penzije jednog dana mogu da žive! Ne mogu oni za mene ili tebe da mijenjaju sistem. Nije ni pošteno!