Obožavam vozove. Oni su nas u ratu vodili do bake kad nam nestane masti i slanine. Prevozili izbjeglice. Kasnili su po nekoliko sati, čekali smo ih opušteno u hladu drveta na trideset plus. Bila su to vremena visokog praga tolerancije u vihoru nesreće i crnih marama.

Ja i vozovi smo sukob interesa jer smo u vezi i teško da mogu biti iole objektivan kada pišem o njima ili sa njima. Ali, kada je na tviteru otpočeo brutalan linč jedne lijepe kampanje Hrvatskih željeznica ( HŽ) od  strane prilično neiskusne putničke mase, jednostrano proglasih slobodu ovog  teksta.

Prije nekoliko dana HŽ su raspisale javni studentski konkurs za slogan koji bi promovisao željeznički putnički saobraćaj. Na Balkanu baš nemamo mnogo kreativnih koji bi osmislili valjan slogan ali na pretek imamo dosta nadrndanih i nezaposlenih,  spremnih za tipičnu balkansku sprdačinu koja se taloži na twitter  hashtagu  #Hžslogan

Donekle razumijem svu frustriranost lošim prugama, sporim vozovima, masovnoj regionalnoj željezničkoj korupciji, potpunom odsustvu  investicija u ovom sektoru. Ono što ne kapiram je pogrešno adresiranje ovih nevolja. Mi se nismo borili za vozove, iskreno.

Hrvatska je posebno interesantna po ovom pitanju, kao država koju mi, koji smo južnije i istočnije, smatramo za iskorakom. Ovo novo evropsko dojenče je ulaskom u EU izvršilo egzekuciju međunarodnog željezničkog prometa, ukinuvši više od 40 internih i eksternih linija a javne željezničke kompanije u BiH i Srbiji su ovo vidjele kao odličnu priliku da se operu od hrvatskih željezničkih problema i osim vrlo sumorne objave o ukidanju vozova , ništa nisu preduzele. Nama, siromašnima, je uskraćeno ili limitirano pravo na put.

Nisam spreman da opravdavam HŽ za katastrofalno stanje pruga, ustvari, to više nije katastrofa već univerzum raspada. Nekadašnji voz Sarajevo – Budimpešta koji je sasvim solidno furao kroz Bosnu, prelaskom mosta na Savi  je upadao u takav slow motion da si sasvim realno mogao hodati prugom i pratiti mašinovođu od Slavonskog Šamca do Striživojne. Onda se kao pojavljuje neka brzina i električna energija do Osijeka pa ponovo porođajne muke do mađarske granice. Ali, kakav god bio taj međunarodni voz iz Sarajeva , on je bio jedina veza javnog prevoza Osijeka i Slavonije sa Mađarskom. Ukidanje ovog voza, Hrvatska nije ni pokušala da nadnoknadi  uspostavljanjem  prekograničnog voza. Studenti iz Osijeka, Belog Manastira i okolnih sela koji studiraju u Budimpešti i Pečuju su ostali bez prevoza. Nakon lokalnih pritisaka, uveden je autobus koji saobraća  samo vikendom. Tu je i naftaški i taksi lobi koji za višestruku cijenu prevozi jadnike na studije. I takvih međugraničnih rupa ima koliko hoćeš. Jebeš Osijek, bitno je da je Zagreb povezan. Svi u Zagreb.

Taj isti naftaški lobi je uvalio Hrvatsku u groteksne dugove i izgradio autoputeve koje počinjemo izbjegavati, služeći se lokalnim i regionalnim cestama. Inače, lobi kaže da je  Hrvatska bogatija  naftom nego  hidroenergijom. I Rijeka je nekada bila svjetska luka a danas je ruina jer je željeznička pruga sa velikim usponom ne čini atraktivnom na tržištu. Ne mogu da lobiram protiv autoputeva jer ne znam puno o njima, ali bio bih lud da tvrdim da javni prevoz treba koncentrisati oko prirodnog resursa koji ne posjeduješ.

Jednom autoput, zauvijek nafta.

Pitam ove što su aktivni na #Hžslogan, kada ste uopšte putovali vozom? Je li vam smor? Žuri vam se nekuda?

Htjeli ste nezavisnu Hrvatsku, BiH, Srbiju? Ako jeste,  imajte na umu da je željeznički saobraćaj projektovan za prostor Jugoslavije a ne vaših malih torova. Ovakav danas, pod ingirencijom nekoliko administracija, različitih poreskih stopa i različitih (ne)politika razvoja javnog prevoza, željeznica je postala  nelogična. Htjeli ste majušnu državu samo za sebe a jugoslovensku željeznicu! Neće moći.

Pitao bih vas opet, kada ste putovali vozom? Nema ih puno, istina je, ali vama je smor da idete 5 sati vozom Rijeka – Zagreb pa radije birate autobus jer je brži. Ne priča vam se sa drugima, jer je to u vozu suđeno. U bus uđeš, sjedneš, ćutiš. Još je bolje ako imaš automobil, taman kad staneš negdje na benzinskoj pumpi možeš da loviš Wi-Fi i da tvitaš jer sve znaš, možeš. Imaš vremena. Plus, ne moraš da se smaraš sa ljudima, nisi odgovoran za otvorenu komunikaciju koja je danas tako out. Bolje je kad se tvita i šeruje.

Voz je opasan. Može  te neko pokrasti. Silovati. To mi jednom sugerisala drugarica koju sam pitao zašto ne ide iz Banja Luke do Sarajeva vozom umjesto autobusom. Više od deset  godina aktivno putujem vozom i prugama od Prištine do Amsterdama i taj falus o kojem pričate, nije me zakačio. Bitno je da me vi danas jebete direktno u mozak bez zaštite, sa ovakvim izjavama i antikampanjama.

Voz je spor. Da, to stoji ali često i ne stoji. Voz iz Banja Luke za Sarajevo je komforniji i brži od autobusa koji češće  staje po kojekakvim selima nego što zapravo saobraća ( ok, pretjerujem, ali znate onu rutu: Banja Luka – Prnjavor – Šešlije – Doboj – Maglaj, itd…) To je neprekidan niz.

Voz nije komforan. Oprosti, meni je lakše da se šetkam po vozu, otvorim prozor, zapalim cigaretu ( dok se još toleriše ), ispružim se kada neko oslobodi mjesto…Ti fino-lijepo se strpaj u autobus i šmrči smrad vrlo bliskog saputnika. Ili najbolje da voziš, to u Bosni uopšte nije stresno. Kada ćete skapirati da je vožnja ozbiljna aktivnost i da crpi dosta energije, ne postoji džabe zanimanje šofer?

Voz je nepouzdan. Kao svakodnevni korisnik usluga Željeznica Republike Srpske, odgovorno tvrdim da  90% vozova na relaciji Doboj – Banja Luka saobraća na vrijeme. Nažalost, isti slučaj nije sa međunarodnim vozom Sarajevo – Banja Luka – Zagreb a ako nastavite ovakvo neodgovorno kenjati, neće ni biti. Neće ni postojati.

Molim vas da počnete putovati vozom i upoznavati draži i prednosti istog. Kakav je, takav je, još uvijek je voz. Još uvijek koristi električnu energiju koju smo kadri sami proizvesti. Još uvijek povezuje mjesta i ljude. Još uvijek nije skup.

Zato podržavam promociju HŽ jer je ona prijeko potrebna. Ljudi su zaboravili voz a potreban im je.