Ovaj 'problem' nije samo karakterističan za privredne subjekte i u mnogome je determinisan mentalitetom stanovništva sa ovih prostora. Razmjere negativnih posljedica koje su produkt ove 'pošasti' u mnogome određuju (ne)sposobnost za dalji rast, razvoj i napredak cjelokupnog društva i predstavljaju balast s kojim se gotovo nemoguće izboriti u uslovima života i privređivanja u kojim sada egzistiramo.

Vjerujem da ste se bezbroj puta susreli sa frazama: „To je tebi minut posla!“, „Znaš li ti kolika je prosječna plata!“, „Znaš li ti za koliko rade drugi!“, „On je sigurno sve što ima stekao lopovlukom!“, „Oni su brutalno skupi!“ i bezbroj sličnih. „Iskrivljena“ stvarnost u kojoj živimo stvorila je od floskula, kojih se u normalnim društvima zgražavaju, savršen paravan za prikrivanje nesposobnosti onih koji ne žele da se pomire sa činjenicom da su davno prošlo vrijeme, nesposobni za stvaranje novih vrijednosti, dok je mali broj uspješnih ljudi gurnut na marginu. Nažalost, trenutno živimo u društvu koje precjenjuje jeftino u odnosu na potcjenjivanje kvalitetnog, dok se većina privrednih subjekata bori za golu egzistenciju bez bilo kakvog racionalnog plana oporavka, odnosno prevazilaženja nastalih problema.

Ovo je jedino mjesto u „razvijenom“, da ne kažem „civilizovanom“ dijelu svijeta u kojem se kompanije ne bore za znanje i u kojem kompanije ne preotimaju stručna lica, već se zaposlenje i posao smatraju privilegijom, pa samim tim zaposlenici i pružaoci usluga i nemaju pravo postavljati pitanja oko uslova svog angažmana. Da li zaista mislite da je to dugoročni koncept koji će donijeti bilo kakav prosperitet? Nažalost živimo u okruženju gdje nije prednost biti stručan i misliti svojom glavom već se 'vrline' svode na poslušnost i poltronstvo. Takvo stanje stvari je dugoročno neodrživo. Usudio bih se čak reći da je termin dugoročnost na ovim prostorima davno izgubio svaki smisao i da se sve svodi na razmišljanja „od danas do sutra“, ali u pravom i bukvalnom smislu tih riječi.

Upravo zbog navedenog kompletna „ekonomija“ na ovim prostorima, ako se i može nazvati ekonomijom, svela se na „trange frange“ ekonomiju ili ekonomiju „presipanja iz šupljeg u prazno“ zasnovanu na iskrivljenim statističkim podacima (npr. da li se prosjek plate iskazuje na isplaćenoj ili obračunatoj plati, da li se prosječna iskazana inflacija kategoriše kao inflacija na osnovne životne namirnice ili inflacija na sve i svašta, da li je zaduženje Republike Srpske u procentima veće ili manje od zaduženja Njemačke u odnosu na BDP i sl.),uzimanju novih kredita ili reprogramiranju postojećih (i jedna i druga varijanta se u najvećem broju slučajeva svede na suštu formalnost prolongacije totalnog kolapsa, da ne kažem bankrota), moljakanju za pomoć, razmišljanju o tome da li povećati direktne ili indirektne poreze ili nametnuti dodatne parafiskalne namete (pri čemu se ne izrađuju analize procjena rizika odpotencijalnih negativnih posljedica do kojih bi uvođenje bilo koje od navedenih mjera dovelo), izmišljanju nekih novih virtuelnih i potpuno bezvrijednih finansijskih instrumenta koji tobože treba da uliju nekakvu sigurnost imaocima istih, pronalasku zaposlenika koji su spremni raditi za minimalac pod uslovom da isti imaju zvanje diplomiranog ekonomiste, pravnika i sl. (čime se vrši apsolutna degradacija zvanja), smanjenju troškova i destimulaciji radne snage.

Nikako ne smijemo zaboraviti i 'revolucionarnu ideju' tzv. platforme za omogućavanje multilateralnih kompenzacija, koja prema izjavama velikih ekonomskih stručnjaka treba da dovede do povećanja likvidnosti privrednih subjekata, što je potpuni nonsense i dodatno zamazivanje očiju, kako ovdašnjoj javnosti tako i samim sebi. Čak i svakodnevno 'frljanje' ekonomskim pojmovima u ovdašnjim medijima, od strane pojedinih „stručnjaka“, koje je do skora ljudima bilo interesantno, je izgubilo svaki smisao za dalje komentarisanje, jer su se i ljudi i privredni subjekti, posebno poslije skorašnjih događaja, našli u potpuno bezizlaznoj situaciji, uvjereni da su sada prepušteni sami sebi i da im nikakva demagogija neće vratiti ono što su stvarali prethodnih 50 godina, a što je uništeno u samo nekoliko sati. Ali ono što ih najviše opterećuje jeste što niko ne može da im garantuje da se to ni sutra neće ponoviti !!!

Zapitate li se ikada da li je poslodavac u nekoj od razvijenijih zemalja svijeta (npr. Švajcarska) baš toliko „lud“ da svom zaposleniku daje primanja koja na godišnjim nivoima dosežu cifre koje većina ovdašnjih zaposlenika i velikih 'znalaca' ne zna ni da napiše niti da pročita?

Nažalost, kako sada stvari stoje, nelojalna konkurencija potcjenjenih i nekvalitetnih usluga, jeftine ali nekvalitetne radne snage, te ogromna većina poslodavaca koji sve znaju i koji se u sve razumiju (čast izuzecima) su realnost na ovom prostoru koja u mnogome određuje i dalji razvoj, odnosno dalju propast ekonomija na ovim prostorima. Što prije shvatimo značaj pravilne evaluacije kvalitetne usluge i kvalitetne radne snage prije ćemo biti u stanju da isplivamo iz blata u kojem se nalazimo i konačno otvorimo perspektivu ovdašnjoj ekonomiji. Ekonomiji dugoročnog koncepta, koja će dovesti do prosperiteta čitavog društva, a ne samo nekolicine pojedinaca. Znanje, konstantnost usavršavanja i pravilna evaluacija kvaliteta osnovno su mjerilo uspješnosti razvijenih ekonomija. Nažalost, trenutno niti jedan od navedenih parametara nije zastupljen u ekonomiji Bosne i Hercegovine.

Kada bih sve prethodno navedeno pokušao opisati u jednoj rečenici ona bi bila sljedeća: „Auto je auto, a o razlici u kvaliteti između Mercedesa i Yugo-a prosudite sami!!!“