U nekoliko navrata sam, kroz ranija pisanja, potencirao dugoročnost kao jedan od osnovnih preduslova za ostvarenje kvalitetnih poslovnih rezultata. Nažalost, dugoročna orjentacija ili dugoročno planiranje načina ostvarenja poslovnih rezultata je za ove prostore potpuno apstraktan pojam. Na ovim prostorima i pojam osiguranja ljudi posmatraju kroz prizmu potencijalne mogućnosti za bogaćenje, pri čemu uvijek prodavaoca osiguranja, na primjer životnog, pitaju „a koliko ću ja na tome zaraditi”, što je potpuno apsurdno. Bezbroj primjera iz svakodnevnog života oslikava situaciju iz naslova ovog teksta. U globalu sve se svodi na megalomanstvo zasnovano na ‘bolesnoj’ ambiciji ali bez kvalitetnog uporišta. I šta dobijemo?

Dobijemo situacije u kojim ljudi poslije nekog perioda rada, nezadovoljni ostvarenim rezultatima, koji su daleko od očekivanog, zatvaraju biznise ili postojeće probleme pokušavaju prevazići iracionalnim zaduživanjima pri čemu ‘na kocku’ stavljaju sve što imaju, ne razmišljajući da postoji vrlo realna vjerovatnoća da će sve što imaju i izgubiti. Tako imamo bezbroj ‘megalomanskih projekata’ u gradićima koji jednostavno nemaju kapaciteta da iznesu takvu vrstu infrastrukture, ogromna kreditna zaduženja, nemogućnosti servisiranja istih, pretrpane zalihe u skladištima i sl., da bi sve to, u konačnici, dovelo do bankrota i potpune nemogućnosti oporavka privrednog subjekta. Svjedočimo i situacijama u kojim ljudi evidentno pogrešan pravac svog poslovanja nastoje, kako oni vole da kažu, ‘premostiti’ kratkoročnim pozajmicama nadajući se nekom boljem vremenu koje samo od sebe treba da riješi probleme u kojim su se zatekli (često se koriste rečenicom “samo da prođe ovih nekoliko mjeseci, pa će se situacija popraviti”). Umjesto toga, problemi iz dana u dan postaju sve veći, sistem potpuno nemoćan da zaustavi dalje propadanje, a kamate na povučena sredstva dosežu takve razmjere da dolazi do potpune blokade imovine i računa lakovjernih koji su se oslonili na devizu “Gore od ovog sigurno ne može biti”, a nisu bili dovoljno razumni i racionalni da zatraže stručnu pomoć i kvalitetno analiziraju eventualne posljedice do kojih bi takvi potezi doveli.

Bez odgovarajuće procjene trenutnog stanja i dugoročne orjentacije u pravcu stvaranja kvalitetnih preduslova za dalji rast, nema ni oporavka ovdašnje privrede, odnosno uspješnog poslovanja. Jedini način oporavka privrede na ovim prostorima moguć je angažovanjem stručnih lica (napominjem da pod ‘stručnim licem’ ne mislim na posjedovanje diplome kao osnovnog parametra za evaulaciju nečijih sposobnosti i stručnosti), povlačenjem kratkoročno nepopularnih i nepopulističkih, ali dugoročno orjentisanih poteza s jasno definisanim ciljevima, te obezbjeđivanjem dugoročnijeg vremenskog intervala za implementaciju navedenog. Mnogo je bolje suočiti se s realnošću odmah, kakva god da jest, te kvalitetno procjeniti mogućnosti, nego živjeti u iluziji da će se nešto samo od sebe riješiti. Samo od sebe se ne rješava ništa!

Najgore je misliti da sve znate i da sve kontrolišete jer priča i mašta su jedno, a životne realnosti nešto sasvim drugo.

Onog momenta kad osnovna determinanta ovdašnjim vlasnicima biznisa bude kvalitet, a ne cijena, tek tada možemo očekivati da je ‘uhvaćen’ kvalitetan pravac razvoja ovdašnje ekonomije. Do tada će se ovdašnja ‘privreda’ stalno vrtiti u krug u potpunosti osuđena na neuspjeh i kratkoročnost, oslonjena isključivo na ‘državne’ projekte, dok će privredni i životni uslovi postajati sve nepodnošljiviji.