Opšti izbori u BiH skoro da nemaju smisla

Ne postoji socijalni momenat koji bi dao prividne i razumne oblike opštim izbora u BiH. Sve je zatvoreno u kutiju devedesetih: biračko tijelo isključivo obrušava glasove niz tri etničke padine i to jeste bio i ostao prioritet. Državni administrativni aparat je invalidan i potpuno limitiran u teoriji i praksi, tako da mjesto u Parlamentu BiH nikome ne znači – ni glasačima, ni političkim partijama. Osim onima koji vide dobru platu i neobavezu, blokirajući  gotovo sve političke procese (Srbi i Hrvati) ili ispirajući mozgove unitarističkom teorijom i vječitom žrtvom podjele (Bošnjaci). Ostali više preferiraju evropske sudove i medijsku prašinu, a kad prođe neko vrijeme, rado se brzinski spuste niz neku od etničkih bob staza, zavisno od momenta interesa. Opšti izbori u BiH su moment interesa.

Gužva je znala biti oko grabeža entitetskih i kantonalnih fotelja, ali i ona nekako utihnu. Opšti izbori su nekada bili zabava i mogućnost mini-promjena, danas su automatska režirana serija. U Republici Srpskoj je već počeo raspored funkcija, potpuno je jasno da SNSD može u najgorem slučaju samo smanjiti procenat. Ostalo je upitno, koliko procenata će utaliti koalicioni partneri i kako im ograničiti eventualno veći foteljaški uticaj tj. održati ih na nivou plate, a udaljiti od odluka.

Opozicija želi da ostane opozicija

U predstojećim izborima, barem kada je u pitanju RS, opozicija želi da još jednom verifikuje svoju svrsishodnu apatiju: da zadrži postojeće prozirne  funkcije kako bi milje primao platu, da se sakrije iza SNSD-a kada se postavi pitanje o stanju u opštinama u kojima oni još nekako održavaju vlast i da se stanovništvo previše ne uzbuđuje. Prije nekoliko sedmica dobio sam smiješno pitanje u Sarajevu: "Da li je Dragan Čavić nova opcija?" Dragan Čavić je sa svojom partijom, zaista joj ne znam ime a mrzi me da guglam, došao prije nekoliko godina u jedno malo mjesto. Angažovao je lokalnu budalu, označio jednu kafanu kao okupljalište i tu se cugalo i zajebavalo u ime budućnosti. To bi bila nova opcija, sve jasno. Pojavljuju se nekakvi likovi sa istoka RS koji prozbore koju, sve se završava na sviđanju njihove FB stranice. Ne daješ glas nekome iz katuna, ipak je 21. vijek. Opozicija u RS je optička varka i ne postoji.

Beograd i Zagreb su i dalje u trouglu

Kada je Jasmila Žbanić, tokom frke u FBiH, poručila hrvatskom premijeru Milanoviću da "odmaršira kući“, isplivala je sva frustracija Sarajeva prema Zagrebu koji na finjaka, što bi narod rekao "latinski i evropski“, drži šape nad glasačkim tijelom u BiH. Nova evropska članica se potrudila na sve načine da primjeni politiku dobrosusjedskih odnosa: Hrvatima u BiH podijelila pasoše, vuče glasove sa hercegovačkog krša, sklapa uvoz-izvoz sporazume sa kantonalnim vlastima, vuče energiju, opstruiše granicu, mostove, putne pravce, ucjenjuje željezničke kompanije u BiH, pooštrava graničnu represiju nad nosiocima običnih BiH pasoša, lična karta svakako ne dolazi više  u obzir. Za razliku od bučnog Beograda, zagrebačka politika je kao rijeka ponornica - teče a ne vidiš je.

Beograd je ovih dana na vodi i nema vremena da pliva preko Drine. Gazda je ušao u kuću i Srbija čeka. Tabanajući prethodnih dana po istočnoj Srbiji, shvatih da su građani vrlo nestrpljivi i da neće čekati dugo da Gazda pomjeri zaglavljena kola uzbrdo. Iznenadih se sablasno, kada mi je većina rekla da na neki način pristaje na najavljeno smanjenje plata jer se konačno stvorila svijest o dugu. Procijenih da su građani Srbije ucijenili Gazdu da povuče teret i da mu neće dozvoliti da tako lako odustane od rude, kao što je to bilo sa uvaženim i prelijepim Tadićem, koji se još u političkom bunilu licka ispred ogledala jer mu je neko rekao da skroz fino izgleda i da će mu njegovi maniri i seksepil donijeti glasove. Pogubljen u sopstvenom egoizmu, Tadić je kroz novu političku partiju i očajničko sakupljanje glasova manjina i nebulozno izvinjavanje susjedima, podigao sebi politički spomenik i poneki građanin Srbije navrati da zapali svijeću ili popije čašicu rakije.

Gazda je trenutno negdje iza pomenute rude, vide se neki lanci, čuju se glasovi. Gazda poprijeko gleda na Mileta, nemaju baš slavnu zajedničku prošlost i Gazda ne planira da gradi budućnost sa njim. Gazda nije siguran šta će uopšte ( ne) raditi sa prekodrinskim prtljagom ako bude imao priliku. On bi to volio, a ko ne bi? Ali, ova su kola preteška i Gazda je rekao: glasajte i sačekajte. Kada bi u nekom izbornom masovnom ludilu Gazda dobio višak poena u RS, to bi bila još jedna priključna prikolica na ionako preteška srbijanska socijalna kolica. Dogovor je sa početka - da se ćuti.

Upamti: siromašni će postati još siromašniji a bogati još bogatiji

Ovo mi je rekao jedan stari i prilično neinformisan sakupljač starina, duboko u njedrima Bosne, komentarišući nedavne katastrofalne poplave. Bilo je to u nekoj zapušenoj majušnoj kafanici ali je zvučalo i ličilo na istinu. Bilo je iskreno, bez interesa  i odlučih da dam šansu tom proročanstvu. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali nekako se lažno oporavljamo, nekako smo se prebrzo zadužili da bismo dobili privid nekadašnjeg stanja kojeg možda više ne možemo imati. Mi ne treba samo da dajemo glas vlastima, već i da im se klanjamo jer oni nam daju taj privid da je sve u redu i da se sve može popraviti ako su oni tu. Da se možemo opustiti kad sjednemo na WC šolju, otvorimo česmu, planiramo posjetu rodbini u Doboju. Neki dan se pojavila neprovjerena vijest kako je cijeli svijet počeo da  živi na kredit. Ne znam za cijeli svijet, ali znam za sebe i oko sebe. Selfie zaduženje. Sve je postalo selfie, i ova poplava je selfie. I izbori će biti selfie.

I dug je selfie, slikaj se.

Više nije toliko važno

Vraćam se opet u Sarajevo i razgovaram sa drugaricom uz pivo. Kaže ona, vidiš kako je mirno, više nije važno. Znamo da se ništa neće drastično promijeniti, da će manje-više sve ostati konzervisano. Isti ljudi, ista nafaka. Ali, nema više onog bučnog pokušaja otvaranja konzerve, mogućnosti izlivanja ulja iz dobro uštimanih sardina. Kao da smo odlučili da se više ne ozlijeđujemo na oštre ivice lima, jednostavno je jasno da se nećemo najesti tog hladnokrvnog mesa i da se zbog kratkotrajnog slabog ukusa možemo žestoko okrvaviti. Čini mi se da su procesi nesvjesno skrenuli sa kursa prema konzervi, nekom svojom paralelnom sopstvenom putanjom, putanjom koja je nejasna, ali koja barem daje mogućnost umiranja ili preživljavanja na prevoju umjesto sigurnog pada u ponor. Kao da izmoreni stojimo na planinskoj stazi, gladni i žedni, poderanih cipela i kao da nam dobro odjevene vođe time, sa nedostižnim rancima  flaširane vode i sendviča, pokazuju put koji je označen jasnim putokazima, govore da nema još mnogo i da je vrh blizu i da razlaz može samo napraviti ogromne probleme u „timu“ i čak izazvati nečiji nestanak. Mi ih i dalje pratimo ali ne idemo baš ono tačno utabanim stazama, već nesvjesno vođeni glađu i žeđi, pozamašno skrećemo lijevo i desno, kad vidimo stranputicu pojavi se crv ideje: kako bi bilo da se skrene, kako bi bilo da sami skontamo svoj put? Kada neko posmatra sa strane, kao što su to stranci u BiH, on i dalje izdaleka vidi dobro uštimanu kolonu koja se drži pravca i ritma, ali kada bi se malo približio, shvatio bi da pojedinci teško zaostaju, međusobno se sudaraju, komuniciraju bijesnim pogledom, mrmljaju u bradu i da kruži opasna i još uvijek nijema snaga preokreta iznemoglih.

I ja sam, kao i vi u koloni. Trenutno vas pratim, gledam putokaze, možda se na nekom od njih potpišem. Ali, zaista mi više nije važno, ne vjerujem u mapu. Vjerujem u vrijeme koje mi je potrebno da se preživi do odluke. Posmatram vas i vidim vrlo rijetke primjere napuštanja komforne zone stranputične kolone, vidim neke koji se baš zadržavaju dok pišaju pored puta, zamišljene i korak koji svakim milimetrom postaje udaljeniji, ali još uvijek paralelan. Masa i dalje gura, smiješan je broj onih koji se marginalizuju. Ali, masa vas jasno vidi, odobravala ili ne. Sada ne odobrava, sutra je ista nafaka. Sutra može početi padati kiša.