Ruande, kao i genocida u Ruandi se vjerovatno većina BiH građana sjeća po rečenici iz Ničije zemlje: "A ja sranja u Ruandi" (vojnik u rovu čitajući novine nakon granatiranja). Pitanje je koliko njih se ustvari potrudilo da sazna nešto više o tim dešavanjima, ili su naprosto odlučili da ostanu ignoranti, jer kako pobogu neko može da bude žrtva u periodu u kom mi sebe smatramo najvećom žrtvom 20. stoljeća.

Kako god, malo podataka:

Do 1962. godine Ruandom su vladali manjinski Tutsi, sve dok se nije pobunilo većinsko pleme Hutu, uz dugogodišnji podstrijek Belgije kao kolonizatora. Netrpeljivost između plemena je tinjala sve dok nije doživjela vrhunac u aprilu 1994. godine pretvorivši se u pravi građanski rat.

Za 100 dana, između aprila i jula 1994. godine, vladajuće pleme Hutu je ubilo 1.000.000 pripadnika manjinskog plemena Tutsi i umjerenih Hutua koji su se protivili režimu, odnosno 300 lica na sat.

Ubijeno je 20 % stanovnika Ruande, odnosno 70 % pripadnika plemena Tutsi. Proteklog decembra imala sam priliku da proputujem kroz Keniju, Ugandu i Ruandu.

Znajući za sve navedene događaje, a dolazeći iz zemlje koja se, ni dvadeset godina nakon rata, nije u stanju odmaknuti od istog, ušla sam u Ruandu ispunjena znatiželjom. Kakva je atmosfera, ljudi, mržnja, osjećaj?

Ruanda je zemlja koja se prostire na 26 hiljada kvadratnih kilometara, glavni grad je Kigali, u kojem živi oko million stanovnika, od nekih 11 miliona koliko živi u Rudandi.

Većinom je prekrivena prelijepim zelenim poljima čaja, riže, a pored poljoprivrede zemlja se finansira i turističkim posjetama planinskim gorilama, koji se mogu još uvijek vidjeti samo u Ugandi, Ruandi i Kongu.

Prije svega će vas ugodno iznenaditi uređene i obnovljene ceste, definitivno funkcionalnije od onih u BiH, te čistoća Ruande.

Kažu da su plastične kese letjele ulicama Kigalija prije, začepljavale vodovodne cijevi i kanalizaciju.

Nakon toga vlasti su uvele strogu kontrolu odlaganja plastičnog smeća i Kigali je postao jedan od najčistijih gradova Afrike.

U Ruandi takođe možete posjetiti memorijalne centre koji pružaju informacije o genocidu koji se desio, ulaz je uglavnom besplatan, a informacije su edukativnog karaktera, sa izuzetno snažnim porukama, koje nikoga ne ostave ravnodušnim.

Tokom prolaska kroz memorijal niti jednog trenutka nisam osjetila bilo kakvo pozivanje na mržnju, samo činjenice, informacije o tome šta se jeste desilo i na koji način je došlo do tog zla, te kako se može dalje živjeti kako bi se unaprijedilo društvo. U Ruandi su danas svi Ruanđani, a značajno su istakli moć medija u kreiranju i huškanju na zlo. Naravno kada ste u Africi tek onda shvatite koliko zla su tom kontentu nanijele evropske kolonije, o tome se tamo može dobiti mnoštvo informacija.

Na prvom spratu velikog memorijalnog centra u Kigaliju, smještena je prostorija posvećena genocidima koji su se dešavali u svijetu, tu je info o million i po ubijenih Armenaca, Kambodži, Japanu, ubistvima naroda Herero u današnjoj Namibiji od strane njemačkih kolonizatora, Holokaustu, pa i o ratu u Bosni, jasne konkretne informacije sa svim relevantnim činjenicama.

Procenat nezaopslenosti u Ruandi je besmileno i porediti, jer je mnogo niži nego u BiH. Imaju bogatu zemlju koju obrađuju i koriste ono što im priroda nudi.

I onda teško mogu a da se ne zapitam, gdje smo mi, danas nakon 20 godina? Koliko mi uopće znamo o Ruandi ili bilo kojem drugom dijelu svijeta, dok na sav glas prozivamo sve i svakoga jer ih nije briga za BiH. A nas je briga za bilo koga drugog?

U kom trenutku smo postali ksenofobi i rasisti? Kada smo počeli vjerovati da smo centar svijeta?

I kada ćemo shvatiti da je krajnje vrijeme da se odmaknemo od prošlosti i krenemo da kreiramo nešto konkretno, nešto što će uistinu biti od koristi budućim generacijama?

Vjerujem da, ukoliko bismo dublje kopali po unutrašnjim stvarima Ruande, našli bismo mnoštvo stavri koje je neophodno kritikovati, korigovati, no bojim se da je i u tom slučaju Ruanda trenutno dosta uređenije društvo od BiH.