Milko Grmuša

Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"

Milko Grmuša

Mit o štednji kao liberalnom principu

Jedna od osnovnih i tako često opetovanih teza ljevičara, neoljevičara i svih ostalih dežurnih mrzitelja (neo)liberalizma jeste ona da taj podmukli, zli i za sve muke ovoga svijeta odgovorni (neo)liberalizam svojim insistiranjem na javnoj štednji uništava društvo, njegove potencijale, budućnost i egzistenciju običnog čovjeka koji postaje robom egoističnih i ničim ograničenih sebičnih interesa kapitalista i ostalih mračnjaka iza scene.

Shodno tome, liberali se okrivljuju da su nehumani, da ne daju drugima priliku za normalan i čovjeka dostojan život, da sprječavaju ekonomski rast na mikro i makro nivou jer ne shvataju da samo potrošnja generiše rast privrede. Danas je totalno `in` u cijelom svijetu kriviti te zle neoliberale, te podmukle i bezosjećajne tržišne fundamentaliste da su odgovorni za ekonomsku krizu, patnje građana, vjerski ekstremizam i šta god vam padne na pamet. Međutim, stvari nisu tako jednostavne i treba ih postaviti na svoje mjesto.

Prije svega, liberali uopšte ne insistiraju na štednji. Liberali samo prave distinkciju između trošenja para od strane onih koji ih zarade i onih koji ih uzimaju od drugih da bi te pare potom trošili. Dakle, klasični liberalni koncept znači da ja kao pojedinac ili moje privredno društvo može da čini ama baš šta god želi sa svojim novcem, uključujući i mogućnost da ništa ne uštedi, da ništa ne investira, no da se odmah sve potroši u šta god. Smisao liberalizma i jeste da se ljudima da sloboda da čine šta god žele sa svojom imovinom, te predstavlja suštinsko nepoznavanje ovog vrijednosnog sistema tvrđenje da liberali nameću drugima štednju. Liberali, sasvim suprotno, ne nameću nikome bilo šta. S druge strane, liberali se itekako protive povećanju nameta ljudima na njihovu imovinu jer smatraju da je imovina jedno od osnovnih prava čovjeka, odmah uz slobodu, odnosno da je imovina materijalni izraz čovjekove slobode. Ako država ograničava imovinu građanina, onda ona ne čini ništa drugo no što ograničava njegovu slobodu.

Tu dolazimo do srži hipokrizije svih onih koji namjerno ili iz neznanja optužuju liberale da nameću koncept štednje i tako ruiniraju dostojanstvo građana. Upravo svi oni koji insistiraju na povećanju javne potrošnje moraju da odgovore odakle novac za to trošenje. Svi ti silni zagovornici prava malih i obespravljenih ljudi bi zapravo da povećaju poreze tim istim malima i obespravljenima i potom bi vršili raspodjelu ne svojih, nego para građana. S druge strane, osnovno načelo klasičnih liberala jeste da se porezi drže malima i još manjima a to je najbolja moguća finansijska injekcija svakom građaninu.

Da se sad vratimo u našu svakodnevnicu. Ovdašnje državice nisu počele sa mjerama štednje jer su njihove vlasti odjednom postale odgovorne prema javnim finansijama, već iz razloga što više nemaju dovoljno para u budžetu da pokriju rashode koje su svojom neodgovornošću, partijskim zapošljavanjima, nelegalnim i netransparentnim tenderima i drugim neproduktivnim i nepotrebnim rashodima načinile u posljednjim godinama i decenijama. Te vlasti su do sad pravile kakav-takav balans između javnih prihoda i rashoda tako što su budžetske deficite pokrivale kreditnim zaduženjima prema vani, odnosno povećanjem poreza unutra. No, kako je ta bahata, neracionalna i ekonomski sumanuta koncepcija trošenja para na gluposti, odnosno permanentnog povećavanja javnih izdataka prešla sve crvene linije, odnosno kako više niko ne želi da daje nove kredite a privreda i građani su došli do nivoa kad bi svako novo oporezivanje imalo kontraefekat u vidu otvorenog izbjegavanja plaćanja poreskih obaveza i tako stvaranja ambijenta potpunog nepoštovanja pravnih normi, onda državi nije preostalo ništa drugo nego da kaže kako se, eto, počela ponašati odgovorno i kako će sada da štedi. „Lošije danas za bolje sutra“ je ponovo parola izvršne vlasti koja svoju nespremnost da napravi prave poteze pravda jeftinim marketinškim cakama čiji je cilj da se pokaže kako su ovdašnji političari zapravo mudri vizionari koji su spremni na teške odluke, a ne ono što uistinu jesu-barabe koje pojma nemaju kako da oporave privredu zemlje i vrijednosne kapacitete građana i društva u cjelini.

Sve to je jasno vidljivo i iz načina kako to vlast štedi. Ona to čini sistemom uravnilovke, odnosno ona svima odbija od primanja iz budžeta jednako. To je potpuna besmislica: da je ozbiljna i da ima plan, vlast bi redukovala rashode tako što bi uvela zabranu na nova zapošljavanja u javnoj administraciji, otpustila administrativni višak nastao partijskim zapošljavanjem i uvela transparentne procedure trošenja javnog novca. Ljudi koji dobro i pošteno rade svoj posao u administraciji plate ne treba smanjivati, nego upravo obrnuto-potrebno je i u tom sistemu uvesti zdrava pravila iz privatnog sektora da se rad i marljivost nagrađuju novčanim stimulisanjem. Ovako, od plate se odbija i onima koji rade i onima koji ne rade, i onima koji su pošteno primljeni na posao i onima sa kupljenim diplomama, i onima koji znaju svoj posao i onima koji cijeli dan fejsbuče u kancelarijama.

Dalje, odgovorna vlast bi preispitala socijalna davanja i rashode te vrste tako što bi konačno napravila reviziju utvrđenih invalidskih penzija i time razgraničila prava ljudi koji su realno ostali invalidi u ratu ili na poslu od onih koji su podmitili doktore da im priznaju nezaslužene priviliegije. Nepotrebno reći, takvim doktorima bi bilo suđeno.

Dalje, javne finansije bi se konsolidovale i tako što bi se smanjile funkcije države u privredi, medijima, infrastrukturnim preskupim projektima i subvencionisanjem javnih gubitaša. Uporedo, ciljano bi bili smanjeni i javni prihodi a to nije ništa drugo nego smanjenje poreskog opterećenja običnih građana što jeste realna, praktična i opipljiva podrška svakom kućnom budžetu u Republici Srpskoj.

Za sve navedene konkretne i realne poteze koji bi konsolidovali javne finansije bez dodatnih zaduženja i poreza, bez neke vajne štednje, potrebna je nekorumpirana, odgovorna i vizionarska vlast. Uz nju, potrebno je i da društvena elita, ili bar oni koji vole za sebe da misle da to jesu, koja je dovoljno intelektualno poštena da prizna da nije tema povećanje ili smanjenje javne potrošnje nego da je pitanje odakle pare za bilo koju od tih rabota. Jer, kao što ta elita kritikuje političare zbog frazeologija i populizma, onda je red i da se tu elitu priupita šta je njena realna koncepcija, kako misli da praktično realizuje sve te divno zvučeće parole kojima obasipa javni prostor a koje, primjera radi, u praktičnom životu jedne kompanije ne vrijede niti jednog pišljivog boba.

Kad se stvari postave na svoje mjesto onda će sve dileme i nejasnoće kojima se kao društvo bakćemo decenijama otići u drugi plan. Trošiće se ono što se zaradi, ljudi će imati priliku da žive od svoga rada a paraziti koji se koriste tuđim radom će biti striktno kontrolisani. Svako drugo rješenje koje počiva na nekim apstraktnim i svemogućim funkcijama države, partije, lidera, elite...to su, izvinite, gluposti. A oni koji obećavaju takve stvari su lažovi i neznalice.

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog