Aleksandar Jokić

Pažnja, komšija ujeda!

Nedavno usvojena Odluka o komunalnom redu u Banjoj Luci, ponovo je došla u središte pažnje javnosti zbog prijedloga Odluke o izmjeni te Odluke. O čemu se zapravo tu radi?

Odluka o komunalnom redu u članu 98. stav 1. propisuje sljedeće: ,,U objektima, ili zgradama kolektivnog stanovanja, jedno domaćinstvo može držati u stanu najviše jednog psa, odnosno najviše tri mačke, uz saglasnost nadležnog organa zajednice etažnih vlasnika“. Novom Odlukom ova odredba se mijenja na način da ,,u članu 98. stav 1. riječi ,,nadležnog organa“ zamjenjuju se riječima ,,svih etažnih vlasnika““ . Dakle ova odredba sada treba da glasi ,, U objektima, ili zgradama kolektivnog stanovanja, jedno domaćinstvo može držati u stanu najviše jednog psa, odnosno najviše tri mačke, uz saglasnost svih etažnih vlasnika zajednice etažnih vlasnika“. Ako zanemarimo rogobatnost ove odredbe, dolazimo do suštine problema, a to je da se vlasnicima ili korisnicima stanova zabranjuje da slobodno imaju kućne ljubimce, već im za to treba saglasnost ostalih članova zajednice etažnih vlasnika. Kada pribave ovu saglasnost, vlasnici ili korisnici stanova opet ne mogu imati više od jednog psa ili tri mačke. Čovjek bi rekao da je ovo epizoda Letećeg cirkusa Montija Pajtona, ali ne, to je naša stvarnost.

Prije svega, Odluka je donesena na osnovu člana 6. Zakona o komunalnim djelatnostima i člana 30. Zakona o lokalnoj samoupravi. Ove odredbe, kao ni ovi zakoni u cjelosti, ne propisuju mogućnost ograničenja prava na svojinu, odnosno ne ostavljaju mogućnost da se ograniči broj kućnih ljubimaca. Ustav Republike Srpske (član 56. stav 1.) propisuje da se pravo svojine može ograničiti samo zakonom. Prema tome, odlukom se ne može ograničiti pravo svojine, ako to prethodno nije učinjeno zakonom. Kako to ovdje nije slučaj, odredbe ove Odluke koje ograničavaju broj kućnih ljubimaca su apsolutno neustavne!

Ovdje bih se osvrnuo na Zakon o stvarnim pravima, koji je primaran u pitanjima svojine. Ovaj Zakon članom 6. stav 7. propisuje da ,,životinje nisu stvari, ali za njih vrijedi sve što i za stvari, ako zakonom nije drugačije određeno“. A šta je to ovaj Zakon odredio za stvari? Član 2. ovog Zakona propisuje da se ,, Pravo svojine i druga stvarna prava mogu protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti, samo u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom, u skladu s principima međunarodnog prava”. Da vidimo šta je to ,,svojina”! Prema članu 17. Zakona ,,Svojina je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlašćenje da slobodno i po svojoj volji stvar drži, koristi i da s njome raspolaže, a svakoga od toga prava isključi”. Ustav Republike Srpske u članu 54. propisuje da svi oblici svojine imaju jednaku pravnu zaštitu. Koja je ograničenja ovog prava predvidio zakonodavac? Postoji nekoliko, izdvojiću najbitnija: ,, Vlasnik je dužan da u vršenju svog prava svojine postupa pažljivo prema opštim i tuđim interesima.” (član 18. Zakona), ,,Vlasnik stvari ne smije izvršavati svoje pravo svojine preko granica koje su svim vlasnicima takvih stvari postavljene na osnovu ovog ili posebnog zakona radi zaštite interesa i sigurnosti Republike, prirode, životne sredine i zdravlja ljudi.” (član 19. Zakona).

Hajde sada da ovaj problem analiziramo. Dakle, prema Zakonu o stvarnim pravima, na životinje se odnose iste odredbe koje se odnose na stvari. Zakon nikako ne predviđa mogućnost da država odredi koliko kojih stvari možemo imati, dokle god ne ugrožavamo druge ili javni interes. Ustav garantuje jednaku zaštitu svim oblicima svojine. To znači da ja mogu imati sedam televizora, bez ikakve saglasnosti stanara, samo ukoliko njihovim korištenjem ne remetim druge stanare. Čak i ako ih remetim, ne može mi se tek tako oduzeti televizor, nego mi se može izreći novčana kazna (svi smo ih plaćali zbog žurki). Analogno tome, mogu imati i sedam miksera, sedam vodokotlića… jasno vam je već. Ali sedam mačaka? E to ne može. Ne mogu ni jednu jedinu, ako svi stanari ne daju saglasnost. Čekajte, je l’ vam se čini ovo nelogičnim? Postavlja se uslov saglasnosti trećih lica da ja u svoju nepokretnost unesem i držim legalno stečenu pokretnu imovinu (izvinite životinje, moram plastično da objasnim). Zamislite da nam treba takva saglasnost za mobilni telefon, ili bojler?!

Šta je razlika? Da, kućni ljubimci su živa bića. No osnovno pitanje je da li i kome oni smetaju?! Čak i ova Odluka u članu 96. stav 1. propisuje da ,,na području grada Banjaluke, mogu se, u skladu sa ovom odlukom, držati kućni ljubimci koji ne ugrožavaju fizički i psihički integritet, ličnu sigurnost i imovinu građana, i koji ne remete mir, ne ugrožavaju opštu higijenu stambene jedinice, kao i životnu sredinu, i ne izazšzaju osjećaj straha ili gađenja, pri čemu uslovi gajenja u potpunosti zadovoljavaju njihovu dobrobit”. Zar ovo nije dovoljan uslov za držanje kućnih ljubimaca, da ne ugrožavaju fizički i psihički integritet, ličnu sigurnost i imovinu građana, i koji ne remete mir, ne ugrožavaju opštu higijenu stambene jedinice, kao i životnu sredinu, i ne izazšzaju osjećaj straha ili gađenja? Sjajno rečeno (mada mi je ovaj osjećaj gađenja malo diskutabilan, no dobro). Dakle ako moj kućni ljubimac nikoga ne ugrožava, zašto bi iko ograničavao moju slobodu da budem vlasnik istog? Da budem vlasnik 10 ljubimaca, ako mogu da osiguram da to ne narušava ničija prava, mir, opštu higijenu? Zašto bi mog komšiju interesovalo da li ja imam jednu ili jedanaest mačaka u stanu, ako on nema apsolutno nikakve štete od toga?

Naravno, postavlja se pitanje šta ako ima štete, šta ako remeti mir komšijama? Pa isto kao i sa televizorom ili gitarskim pojačalom. Ako pojedinac remeti mir drugim stanarima, to se rješava prijavama, kaznama. Čak i sada, ako se životinje drže suprotno ovim propisima (ako imate mačku ili psa bez saglasnosti komšija) može vam se samo izreći novčana kazna u iznosu od 100 do 1000 KM. Dakle sve je isto, samo su ograničenja veća. Zar nije logičnije da se kazne izriču ako se povrijede prava drugih lica, nego ako se povrijede ovakve norme? Ko prouzrokuje štetu drugima, remeti im mir, treba da snosi posljedice, ali to nikako ne znači da mu prethodno treba saglasnost da kupi stvari koje mogu da dovedu do remećenja i prouzrokuju štetu. Pojačalo mogu kupiti bez saglasnosti komšija, ali ga moram koristiti tako da ne remetim druge.
Istine radi, postoji odredba člana 109. Odluke koja propisuje sljedeće: ,,držaocu psa koji se ne pridržava odredbi ove odluke, komunalna policija i veterinarska inspekcija zabraniće dalje držanje psa i mačke, i narediće da se pas ili mačka smjeste u centralno gradsko prihvatilište“. Ostaje nejasno kako će se držaocu psa biti oduzeta mačka, ali za oduzimanje psa je jasno da će biti oduzet ukoliko kontinuirano ugrožava živote i bezbjednost ljudi i ukoliko se vodi u šetnju na način suprotan odredbama ove Odluke, a koje se tiču sigurnosti građana. Zar se istom logikom nije moglo doći do rješenja da kada držanje ljubimaca u stanu šteti komšijama, onda se izriču kazne, a ne i prije nego što je ikakva smetnja ili šteta učinjena?

Zar smo došli u situaciju da nam država određuje koliko kojih stvari možemo imati u stanu, bez da postoji javni interes? Zar smo preko noći postali građani države koja određuje kako ćemo mi urediti svoj stan i svoj porodični život? Šta je sljedeće, saglasnost stanara za djecu (izvinjavam se ako je kontekst nekoga uvrijedio, nije to namjera, nego banalizacija potrebe dobijanja saglasnosti trećih lica kako da uredimo svoj dom i svoj porodični život)? Zar nam je bez borbe oduzeto pravo na imovinu, pravo na porodični život?

Država treba da efikasno štiti prava i slobode ljud i sankcioniše povrede istih, a ne da ograničava ta prava i slobode preko svih razumnih granica. Molim vas, pustite građane da sami uređuju svoje domove i porodični život, dokle god ne ugrožavaju i ne smetaju drugim ljudima! Tek kada smetaju drugim država treba da reaguje.

P.S. Neustavno je!

Komentari
Twitter
Anketa

Na šta najviše trošite novac?

Rezultati ankete
Blog