Da, glupi smo. I to začuđujuće koliko. Nekada čak pomislim da nam je čitava zemlja sastavljena od intelektualno inferiornih mazohista. Uživamo u sopstvenom bolu, neimaštini i obrazovno – intelektualnoj degradaciji. Zaista smo ljudi pogodni za neki socijalni eksperiment. 

Jer, da nije tako, ne bi visoki funkcioneri Srpske smjeli izgovarati budalastine poput te da živimo najboljim životom u Evropi. Makar ne bi smjeli to reći bez posljedica. Ali, s obzirom da se radi o zemlji mazohista, možda mi zaista povjerujemo u to, jer nam, kako sam u prvom pasusu naveo, odgovara neimaština i nepravda društva u kojem živimo, pa nemamo izbora osim vjerovati na riječ. Ma koliko ona brutalno netačna bila.

Volimo se mi tako i povinovati, iako nam srpstvo i hrabrost koje nam virucka iz grudi, virucka samo na riječima. Kad se hrabrost treba pokazati, tada smo svi miševi.

Povinujte se, mazohisti penzioneri, kojima isplata penzija ne kasni, nego je prolongirana.

Povinujte se i vi, zaposleni, nad kojima se vrši mobing, šalju vas na poligrafe, udaraju, ne isplaćuju plate.

Povinujte se i vi, pošteni građani, opštem, megalomanskom kriminalu u društvu. Toliko očiglednom kriminalu, da samo slijepac to ne vidi. U stvari, i slijepac to vidi, ali mazohista ne.

Povinujte se i vi, mediji, našem ultramoćnom „javnom“ servisu koji konstantno razgovara sa kriminalcima, a MUP Srpske pritom i ne interveniše. To je primjer svim medijima kako ne treba raditi svoj posao. Ali u zemlji mazohista, to je uzor.

Žali Bože uništene zemlje, gladnih ljudi i ovakvih političkih diletanata na našem političkom nebu.

A što smo glupi? Pa vrlo jednostavno. Svake dvije godine, tokom jedne oktobarske nedjelje, imamo priliku da se angažujemo i makar pokušamo ispraviti, sada već i neispravljive krive Drine. Svake dvije godine se pitamo, svake dvije godine i mi učestvujemo. Međutim, kao vrsni mazohisti, ne mijenjamo ništa. Niti intelektualci i ljudi s vizijom žele da se puste u promet i okušaju sreću na izbornim listama, niti mi želimo išta da mijenjamo. I tako gubimo mjesece, godine, decenije. Uništavamo ne samo svoje živote, nego živote naše djece, unučadi. Mogu nam oprostiti sopstveni uništeni život, ali djecu vam ne opraštam!

Nismo mijenjali, ne mijenjamo i nećemo mijenjati. Zato ćemo i odumrijeti kroz par decenija, pa neće nikoga ostati da nam čuva Republiku Srpsku, u koju se svi tako presveto zaklinjemo. Mada, kad bolje razmislim, možda je i bolje da je niko ne čuva. U svakom slučaju je bolje nego ovaj način na koji se sad čuva (čitaj: devastira). Kako kažu u onom vicu: „Dobro je Huso, nemoj me više braniti...“

Šteta što nam narod nije dorastao istorijskom dostignuću za koji su mnogi položili i svoje živote.

Mnogo nam je bolje sa glavama u pjesku, u svoja četiri zida, i sa 20 pfeninga u džepu. Bolje i lakše je sjediti, gledati dobro skuvane i servirane laži od 19.30, te kao pravi mazohisti uživati u sopstvenom bolu, čekajući novo jutro koje zapravo neće donijeti ništa novo. I tako godinama...