Koliko se u Bosni i Hercegovini čitav politički život (čitaj: farsa) zasniva na animozitetima prema drugom i drugačijem, utoliko se preko, nazovi javnih servisa i drugih medija, ljudima utjeruje strah u kosti tobožnjim napadima s ove ili one strane. 

Za srpski narod to je pogotovo karakteristično, s obzirom na pomalo šizofrene i senzacionalističke istupe naših medija. Narod to lako „guta“, jer, kako je to Karl Šmit pokazao, država/nacija za svoj opstanak „ište“ neprijatelja. Figura neprijatelja dobro služi kao kohezioni faktor jednog naroda.

Stanovnicima BiH, recimo, nije dovoljan jedan neprijatelj, nego svaki od naroda ima po dva (druga) neprijatelja. Malo li je! Ako tome dodamo SAD, Njemačku, Britaniju, NATO itd., onda ih imamo i mnogo više.

Jedino što ne vidimo je da smo sami sebi neprijatelji. Srbi to pogotovo ne shvataju, a kao posljedicu nesposobnosti da razmišljamo proživjećemo devastaciju Republike Srpske, kojoj i u trenutku dok čitate ove redove svi svjedočimo. A konačan krah zadesiće nas vrlo, vrlo brzo. Zastrašujuće brzo.

A kako smo to sami sebi neprijatelji?

Vrlo jednostavno. Republika Srpska, ovakva kakva jeste, em što odumire (u bukvalnom smislu stanovništvo odumire), em što joj narod odlazi. Mladi pogotovo, s obzirom da je potencijal njihove mobilnosti mnogo veći. Dobro je poznato da RS godinama ima negativnu stopu prirodnog priraštaja, pa da i nema savremene bolesti zvane emigracija, tokom dužeg perioda bi ostala bez(srpskog) življa.

Uzevši u obzir i problem emigracije (mladih), ovaj proces dobija neuporedivo veće ubrzanje. Turbo ubrizgavanje, takoreći. Ako kojim slučajem niste o tome razmišljali, razmislite samo koliko je drugova/prijatelja iz vašeg okruženja odlučilo podići kofer i otisnuti se u neku od nama neprijateljskih zemalja (Njemačku, SAD itd.). Ovdje vidimo i potpuno kolektivno ludilo i nedoslijednost našeg razmišljanja – s jedne strane su nam Nijemci i Amerikanci neprijatelji, a sa druge jedva čekamo da odemo u ove zemlje, kako bi njihovim novcem (a našim radom) nahranili sebe i svoje porodice.

Čudno, zar ne?

Naravno da je sve ovo posljedica lošeg kvaliteta i standarda života. Neimaštine u prvom redu. Ali, ne radi se samo o tome, jer postoje i drugi faktori. Jednu zanimljivost sam nedavno pronašao. Naime, prema podacima Svjetskog ekonomskog foruma, u Bosni i Hercegovini umre 223.6 ljudi godišnje od direktne posljedice zagađenog vazduha koji udišemo. Vjerovali ili ne, u ovom segmentu smo gori i od Kine (163.1). Samo, nas nema milijardu i po.

E sad, ubijedite vi mene i recite mi: Ako već tjeramo naše mlade iz zemlje, ako već ne rađamo djecu (najčešće) zbog finansijske nemogućnosti, ako nas vazduh koji udišemo svakodnevno ubija, kako to da nismo sami sebi najveći neprijatelji???

Zašto i dalje tražimo neprijatelje u drugima? Da li je vrijeme pogledati istini u oči i razmisliti koliko dugo ovako još možemo?

Logika je jednostavna: Dok ne obezbijedimo mladim ljudima najkvalitetniji mogući život, dok se ne pobrinemo da zadržimo te ljude, a istovremeno povećamo natalitet, dok kvalitet života ne dignemo na nivo gdje nas jedna stvar kao što je vazduh ne prestane ubijati, RS će nastaviti da odumire.

Koliko vremena nam je još preostalo?