Prvi simptomi su uočeni početkom maja, ali to se pripisivalo partijskoj hunjavici. Suviše opozicije u vazduhu, a grlo osjetljivo. Ako se na vrijeme ne iskašlje, može da ode i na funkciju. Samo su oni malo seriozniji, oni koji na brdu malo više stoje, na margini zabilježili da pojava nije hronične, nego akutne prirode i da će se stanje pogoršavati ukoliko ne bude pravilno tretirano. Ali, uprkos svemu, lijeka za to jednostavno – nema. Nešto poput političkog bjesnila, stranačke manitosti ili ideološkog mesijanstva. 

Jer, ko je mogao očekivati da će majski verbalni prevrat Luke Petrovića završiti rajkodukićevskim pravljenjem spiskova? Niko? Ili svi? Ko je mogao da pretpostavi da će leotarska bedevija preskočiti limit vlastite prosječnosti i da će stati jezik uz jezik sa svojim bakinačkim mentorom? Malo ko je, vaistinu, mogao to da usni, ali ne zato što je sve manje Tarabića među Sorabima, već naprosto stoga što gensek partije koja niti je nezavisna, a sve manje je i savez, nije bio dečko koji obećava.

Dakle, Luka je najprije rekao kako će svi koji dođu na protest Saveza za promjene biti izdajnici, a potom je, nekoliko dana uoči referenduma o Danu RS, dodao kako će trebinjski SNSD iskoristiti biračke spiskove i „tačno će vidjeti čije članstvo i simpatizeri nisu izašli na referendum i to će biti podložno predstavljanju u medijima“. Samo je nedostajalo ono teatralno raskopčavanje, a potom i zakopčavanje dugmadi na finom flanelskom sakou uoči sterilne replike na, recimo, Vukotin uskočki amandman.

Odakla takva narav, čemu takve potrebe? I jedno i drugo – i narav i potrebe – dolaze iz umišljene pozicije moći koja samu sebe stvara i obnavlja. Kako nego tako objasniti hrabrost koja drugačije mišljenje identifikuje sa izdajom i kako nego tako objasniti spremnost ka totalitarnom obliku vladavine koji je oličen u pravljenju spiskova? Uobrazilja bi bila dovoljna, ali ona je legitimna samo u zdravstvenom kartonu Ilije Grahovca i sličnih antropoloških nonsensa koji ne promišljaju nikakvu odgovornost i kojima je vlastita uobrazilja dovoljna sigurnost. Uobrazilju narod naziva drugačije, ali vrijedi ponekad biti i malčice korektan prema predmetima sprdačine.

Petrović nije iz Šipova i nije kandžijao u brzacima Janja i Plive i njegova netrpeljivost nije odraz njegove poslušnosti koja je uvijek odlika, kako bi rekao Čehov, glupaka. Jureći flanelska odijela u sektoru investicija, skupštinskim salama i sekretarskim kabinetima Luka Petrović je odjednom pomislio da je ugaoni stub hrama u rasulu, a teško da bi u kućnoj arhitekturi dobacio do pendžera u špajzu. Luka Petrović upravo i nastupa iz te umišljenosti. Luka Petrović u glavnoj ulozi Luke Petrovića!

Velika nužda Petrovićevog partijskog mecene proslavila je trebinjskog Luku koji je nakon izbora, a prije spiskova skupio bademaste mošnice, nazvao mog drugara i osnivača portala Moja Hercegovina i putem žice mu rekao otprilike ovo: Uništiću te, ti si bolestan čovjek! (Goran Babić bi replicirao ovako: Ako je Luka Petrović zdrava ćelija jednog organizma, jebo onda taj organizam!) Šta se desi i šta se dešava u tikvinom sudu koji ispali ovakav rafal? Umišljena pozicija moći, rođaci, umišljena pozicija moći.

Ako neko pola naroda javno optuži za izdaju; ako neko javno promoviše pravljenje spiskova; i ako neko javno prijeti i ismijava novinare – onda je jasno da takvo ponašanje dolazi iz samodopadne svijesti koja se kalemi oko saznanja da govorniku ne može biti ništa. Zašto govorniku ne može niko ništa? Pitajte Lukača. Vjerujem da Luka Petrović misli da mu niko ništa ne smije jer je on Luka Petrović. Ako se okrene iza sebe i prisjeti se ne tako davne prošlosti, vidjeće da to baš i nije tako.

Luka Petrović je prihvatio obrazac koji donosi glasove i koji osvaja većinu. Ali, filozofija nas uči i to da većina može da znači više onih koji su u zabludi. Vratimo se obrascu. Luka ga je, dakle, naslijedio. Čini se, na kraju slova, da ono početno pređenje sa bjesnilom i nije bilo toliko slučajno. A kada virus bjesnila uđe u centralni nervni sistem – smrt je neminovna. Jedina Lukina nada je prazan prostor.