Pamtim to kao da je bilo danas. Bio je početak maja, ako se ne varam. Prošle godine.Popodnevna dremka. Poruka. U poruci link, u linku moje ime, uz moje ime neki veoma mračni poslovi. Nakon linka i pitanje: O čemu ovi? Odgovaram Lejli - jer Lejla mi je Čolak poslala putokaz ka tekstu Novinar Klixa Goran Dakić poštuje Karadžića, mrzi Sarajevo i njegov „neliberalni obični puk“ koji je objavljen na stanovitom saffu - da nemam pojma o čemu se radi, da je sve to inostrana agentura i da su sitni klipovi koji se podmeću pod moj točak. Malo sam se tada preračunao, ali to sada i nije toliko bitno.

Lejla se tada čudila budalaštini na osnovu koje je tekst napisan, a kasnije i posljedicama koje je tekst izazvao. Nemam namjeru da lamentiram nad samim sobom, pogotovo što u svakoj kili pakosti postoje bar dvije kile dobra, no želim da upozorim na kontinuitet, na nastavak trilera u kojem opskurni safovski duh proganja drugo i drugačije, a pod firmom zaštite svetih ideala. Nastavak ne mora nužno biti u produkciji iste kuće, ali je rukopis uvijek identičan. Postoji stanovita tačka oslonca prema kojoj je lako odrediti duh koji mrči zaludno hartiju udarajući po tastaturi u ritmu vlastite ili naručene zlobe.

Taj duh predstavlja jednoobraznu svijest koja ne dozvoljava nikakve drugačije obrasce osim onih koji su strogo propisani svakojakim regulama koje najčešće nemaju uporište ni u pisanom zakonu (ma kakve prirode on bio) ni u zdravom razumu (ma kome on pripadao).Sve ovo što pišem je, naravno, naknadna pamet, pogotovo za onoga ko zna šta je 1920. godine Maks Levenfeld pisao svom dragom, starom prijatelju. I tu, u tim profestkim redovima mudrog i ćutljivog pisca, nalazi se i jedna rečenica – čini mi se suštinska – u kojoj stoji i to da u Bosni oni koji veruju i vole smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju ili drugo vole.

Arheološki radovi kojima bi se ustanovili temelji te mržnje gotovo su nemogući; na koncu – tu je mržnju i Andrić samo konstatovao, opisujući je u zamahu umjetničkog genija, ali ni on nije raspetljao taj antropološki čvor koga su ko zna kada i ko zna kako zavezali mnogi narodi koji danas teško mogu i sa sobom i sebi sličnima, a nekmoli sa onima koji se drugačije mole ili se ne mole uopšte. Uostalom, i sam Levenfeld priznaje da nema ni snage ni sposobnosti za izučavanje i analiziranje te mržnje. Ona ostaje najupečatljivije obilježje ovih prostora; samo se pojavni oblici preko kojih se ona manifestuje vremenom i od slučaja do slučaja mijenjaju. Lejlin je slučaj htio da to bude – nikab.

Crna tkanina je tako postala simbol društvene žalosti nad vlastitim razumom, a slučaj Lejle Čolak je naglasio jednu posebnu vrstu mržnje i strogo usmjerene netrpeljivosti koja tek s vremena na vrijeme bljesne i razotkrije niske strasti koje su i dalje – nit znaš zašto, nit znaš krošto – gospodari nas uvjerenih da smo osvojili sve slobode ovoga svijeta. To je mržnja koja je okrenuta isključivo ka vlastitome, ka svome; to je mržnja koja se ne manifestuje prema vani, prema drugom faktoru koji, recimo, voli Karadžića i mrzi Sarajevo; to je mržnja koja prijeti i koja se ne plaši da javno prikaže tu mržnju. Jer, ako su poruke stigle u Lejlin inbox dovele do toga da ona mora da ode – onda je više nego jasno da je ovdje mržnja jača nego sve što bi moglo da stoji nasuprot nje. Nikada nisam vjerovao da mržnja ima toliku snagu, ali ima. Vjerujte mi. Da se ne vraćam sad na početak teksta.

Stvari postaju gadne kada zbog takvih pisanija i takvih poruka ljudi gube jedino što imaju – posao ili adresu. A postaju još nesnošljivije i opasnije kada joj ništa ne mogu tvrda vera, uzvišena čvrstina karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara. Pročitao sam nedavno sjajan grafit ili tvit: Svako jutro otvorim saff da vidim da li je rat počeo, a onda naveče posjetim RTRS da vidim da li je završio. Ravnoteža je sve, ali ovaj put je problem upravo u njoj, jer pravi balans tamo gdje ne treba. U mržnji. Ali, ima i gore: oni to rade iz ljubavi. Lakše bi bilo da je za pare.