Knjige vele da je crno negacija svih boja; crno izražava apsolutnu pasivnost, stanje potpune i nepromjenljive smrti; crna žalost je, navode psiholozi (kojima na Balkanu nije uvijek vjerovati), mučnija nego bijela, jer crna predstavlja konačni gubitak; jahači Apokalipse jašu na mrkim doratima i tako bi se moglo nabrajati sve dalje i sve bliže, ali je namjera jasna: definisati crnu boju kao simbol negacije, nestajanja, vječnog odsustva. Ova teoretska evokacija crnila nije najsretniji početak priče o Dodikovim mračnjačkim i inkvizitorskim poslovima, ali prve pasuse ionako niko ne čita kako valja i trebuje. 

O čemu sad gudi Istočna Slavonija, pitaju se listom građani atinski. Neće valjda i on o Dodikovim crnim knjigama? Ne bih, ali moram. Suviše je to opasno. Makar i kao riječ, makar i kao politikantska opsjena, makar i kao vješt trik stare varalice koja zna da se riba lovi isključivo u mutnim vodama. Pa makar i kao mamac na koji treba da se upecaju Vukota&Co i nekoliko novinara koji ne postavljaju napamet naučena pitanja. Suviše je to opasno, jer podsjeća na vremena koja su bila ili su prijetila da budu takva.

Tematizovana i varirana desetinama puta, najčešće u književnosti i na filmu, crna knjiga je postala i ostala simbol ideoloških, političkih, religijskih i inih drugih obračuna sa neistomišljenicima, sa jereticima i pobunjenicima. Verhoven je snimio film sa tim naslovom, Pamuk je napisao istoimeni roman, Borut Šepatović je režirao predstavu u Zagrebačkom kazalištu mladih, a simbolički potencijal te dvočlane sintagme doveo je do toga da se ona pojavi i kao više nego jasna odrednica u novinskim naslovim poput onog iz Večernjih novosti „Objavljen crna knjiga sa imenima lazarevačkih narko dilera“. Crna knjiga nije samo spisak nepodobnih; ona je katalog onih sa kojima se treba obračunati. Kako? Ćeranić zna.

Sa druge, treće i četvrte strane u SNSD-u ne štede i nikada nisu štedili na crnim koricama. Radoš Bajić SNSD-a svojevremeno je priznao da na javnom servisu postoje crne liste i džaba sada Mato Đaković dokazuje da to nije tako. Počasni lažni konzul Tonga Stefan Karganović sastavio je stranački index librorum prohibitorum i podvalio ga plebsu pod gromopucatelnim naslovom Rušenje Republike Srpske. Dodikovo crnčenje tako niti je prvo niti je novo, ali je svakako najopasnije, jer je institucionalizovano. Ukoliko se još poneko iz bakinačkog komšiluka uhvati istog posla SNSD bi uskoro mogao dobiti svoje crno petoknjižje. Jasno je da nakon toga dolazi deset božijih zapovijesti. I zlatno tele.

Ako se po tradiciji dan poznaje, Miloradu je, osim pruge, ali ne lajkovačke, ostalo da se džilitne imenima, iako niko pri zdravom opozicionom razumu neće sumnjati ko će se sve naći na tom spisku, odnosno u crnoj knjizi. Licitirao bih sa početkom i krajem, ali da ne baksuziram. Nakon mraka, kažu opet knjige starostavne, dolazi jutro, ali to je tako u krajevima ili u geografskim oblastima koje nemaju Dodika. A ukoliko neka nada u jutro postoji, onda urednik javnog servisa ne bi trebao da pita predsjednika, ma koliko ga volio, da li se umorio i ima li pravo na odmor, niti bi njegova nervozna novinarka trebala da brani glavnog i odgovornog urednika svih vijesti na istoj toj televiziji čim Vukota ili Čava zinu. Toliko o ona dva pitanja iz naslova.