Kako napisati tekst posvećen strahu predsjednice Republike Hrvatske pred srpskom čokoladom, a pritom ne pokazati mržnju ili vulgarni prezir prema njenoj nesvakidašnjoj fobiji? Kako izabrati riječi i kako složiti fraze koje će objasniti taj strah i koje istovremeno neće biti puko ismijavanje dubrovačkog skandala? Činilo mi se, na početku, da bi najbolje bilo prepisati sve tvitove Domagoja Margetića posvećene čokoladnom incidentu; on se ionako iz sata u sat iliti iz časa u čas ozbiljno ismijavao gospođinoj isprici (sumnjam u ispravnost padeža, ali je - kako reče pisac - potreba jača od razuma) koju je prouzrokovao gotovo neobjašnjivi strah.

Siže je domanovićevski: Kolinda Grabar Kitarović je djeci po Stradunu dijelila fotografije sa vlastitim zlaćanim potpisom i kojekakve poklone u kojima je nepoznati, ali revnosni domoljub prepoznao srpski šećer i još srpskiji kakao; dževa i užas su stepenovani čim je obznanjeno da se to desilo baš na Dan branitelja Dubrovnika; predsjednica se ispričala, istakla da je iznenađena porijeklom Monija sa pirinčom, konstatovala da ona podržava akciju u kojoj je jedini imperativ kupovina proizvoda bez stranih aditiva i zaklela se na Četvorojevanđelje da se to više nikada neće dogoditi.

Duhovitima nije trebalo puno. Šala je šalu stizala, ali nikada jedna čokolada nije bila toliko gorka. Margetić je nekoliko puta pominjao činjenicu koja bi već sutra (ukoliko nije juče) mogla da kaže ponešto o demokraciji u toliko samodopadnoj Hrvatskoj: Kolindi smeta srpska čokolada, ali joj ne smetaju ustaški pozdravi u Jasenovcu. Kada bi bio ciničan i bezobrazan Dakić bi odgovorio otprilike ovako: A zašto bi joj i smetali? Tu je i uz taj pozdrav udaren pravni temelj suvremene hrvatske države; za dom spremni je fraza koja pojedine (nisam rekao većinu) podsjeća na neka srećnija vremena kada su se čak i srpske čokolade posipale krečom.

Latin je 2003. godine pričao ozakonu o deustašizaciji; godinu dana kasnije govorio je o fašizmu u Hrvata prepoznajući ga u idolopokloničkom putovanju mnogobrojnog pučanstva na tribine i travnjak Poljuda na kojem bi bojovnik iz Čavoglava koncert počeo upravo povikom koji Kolindi Grabar Kitarović danas uopće ne smeta, ne. Hrvatska je nakon Tuđmanovih euforičnih (post)ratnih pokliča i Mesićevih prikrivenih simpatija prema ustaškom programu dobila predsjednika koji je znao šta je pravo i šta je umjestnost, ali svakog čuda za jedan mandat dosta. Vampir se ne može upokojiti i samo su naivni pomislili da postoji neki drugi i drugačiji odgovor na Pekićevo pitanje. Gotovo je sigurno da bi i danas na Poljudu koncert počeo istim pozdravom koji opet ne bi smetao predsjednici Hrvatske. Zašto je to tako?

Zato što se na neki volšeban i neobjašnjiv način identitet u Hrvata gradi na osnovu kompleksa prema Srbima. Hrvatskim je najvišim dužnosnicima politički program sveden na nekoliko tačaka, a među njima najvažniji je onaj koji treba da negira bilo kakav dobrosusjedski odnos sa komšijama. Sastanci u Dalju i Donjem Tavankutu nisu bitni, jer oni su ionako predstavljeni kao dio političkog protokola, kao nužno zlo koje se jednom godišnje mora obaviti. Nešto kao kupljenje šljiva – niko to ne voli, ali svi znaju da se mora. Taj sastanak je održan prije pola godine, granice su i dalje iste, nestali su i dalje nestali, ali je u međuvremenu Mirko Novosel ustanovio da je Teodosić luzer, hrvatski mediji da je Srbija u Riju osvojila manje zlatnih medalja nego Hrvatska, a Kolinda Grabar Kitarović je otkrila da postoje čokolade koje ni u kom slučaju nisu slatke. Sve je sazdano na odnosu prema Srbima i prema srpskom. Time Kolinda (ne)svjesno oblikuje prosječnog hrvatskog glasača koga nije toliko briga za propalu slavonsku ravnicu ili kriminalnu hrvatsku privatizaciju koliko ga je briga da li će njegovo dijete zagristi Plazmu ili Jafu.

Šta će se desiti ukoliko dječec sa Straduna ili mlađahna purgerka probaju Štarkovu krem-bananicu? Apsolutno ništa. Osim što bi Kolinda možda izgubila naredne izbore ili bi bila primorana da raspiše prijevremene. Zar je moć jednog slatkiša uistinu tolika, pitaće neko? Naravno da nije. Ali je moć mržnje i strah koga ta mržnja pokreće jednak snazi jedne avgustovske oluje. Čokolada je tu samo podsjetnik na predizborni program i na mantru koja je na trenutak zaboravljena, a koja u potpunosti odgovara žestokim stihovima koji slijede nakon uobičajenog bojno-čavoglavskog pozdrava s početka pjesme.

Ako na početku nije bilo tvitova, makar se i pominjali, na kraju, umjesto naravoučenija ili kakvog nepotrebnog mudrovanja, građanima atinskim predajem u smijeh jedan, duhovitiji od ostalih, u nadi da smijeh koji je ujedinio razumne sa obje strane nije slučajan. A tvit veli ovako: Možda je čokoladica srpska, ali je na kockice.