Da li znate ko je Beate Niman?
To je kćerka Brune Zatlera, šef Gestapoa u Beogradu koji je tokom Drugog svetskog rata koji je odgovoran za smrt hiljade Jevreja, Roma i Srba u Srbiji, kao i širom okupirane Evrope.
Beate je rođena 1942. godine i odrastala je uz majčine priče o ocu heroju i savjesnom berlinskom policajcu, dok 1997. godine nije odlučila da istraži njegovu prošlost. Oko 15 godina je pretraživala arhive Njemačke, Srbije i Rusije da bi utvrdila da je njen otac ubica i ratni zločinac.
Sve je to opisala u knjizi „Moj dobri otac“
Zašto vam ovo pišem?
Pa zbog famoznog vica koji je neki dan ministar Mektić ispričao na zasjedanju Predsjedništva SDS-a i još „burnijih“ rekacija na tu izjavu. A vic glasi…
„Ulazi Srbin u Ameriku. Američki policajac pita ga ‘Syria?’ na što Srbin odgovara ‘No Syria, Serbia’. I tako dva puta. Kako je američki policajac i dalje sumnjičav Srbin mu pokušava pojasniti rječima: ‘Srbija, Novak Đoković, Vlade Divac’. ‘O, Serbia’, kaže policajac i dodaje: ‘Radovan Karadžić, Ratko Mladić?’ na što Srbin uznemireno odgovori: ‘No Serbia, Syria’.“
Realno, Mektić je na jedan infantilan način Srbe suočio sa:
- Njihovom nebitnošću u globalnom svijetu,
- O imidžu koji još uvijek preovladava u svijetu i
- Spremnosti Srba da se svojih „heroja“ odreknu čim izađu iz Srbije i Republike Srpske.
Smijeh političkih prvaka SDS-a je zvučao posebno morbidno.
Onda je uslijedila rekacija kćerke Radovana Karadžića koja izjavljuje “Morala bih da mimo emocija, probam hladne glave da sagledam. U krajnjoj liniji to mogu samo da podvedem pod glupost”.
Eto ako zanemarimo emocije, što je odlika psihopata, i ako hladne glave sagledamo rekaciju Sonje Karadžić sasvim je jasno da ona nema problem sa 30 000 ubijenih bošnjačkih i hrvatskih civila, ko zna koliko protjerano iz svojih domova u vrijeme kada je njen otac bio predsjednik Republike Srpske. Za nju je najveći problem Mektićevo pričanje vica.
Za razliku od Beate Niman koja je bila premala da bi pamtila rat, čiji je otac bio veoma daleko da bi znala šta on radi u Beogradu, Smolensku ili Parizu i kojoj je majka pričala divne priče o ocu, Sonja Karadžić to veoma dobro zna. Još 1992. godina bila je šefica Kabineta Ministarstva za informacije Republike Srpske i teško je povjerovati da je sve znala šta Bošnjaci i Hrvati rade Srbima u Zenici, Sarajevu, Mostaru ili Bihaću, a nije imala informacije o dešavanjima u Prijedoru, Zvorniku, Foči, Sarajevu, Višegradu, Doboju.
Sonja Karažić nije kriva za ono što je njen otac Radovan radio tokom rata. Sonja Karadžić ne smije da snosi bilo kakve posljedice zbog onoga što je njen otac Radovan radio tokom rata. Sonji Karadžić niko ne može niti smije da zabrani da se bavi politikom. Sonja Karadžić ima pravo da voli svoga oca najviše na svijetu i da se bori svim silama na sudu da dokaže njegovu nevinost.
Istovremeno Sonja Karadžić ima moralnu obavezu da se „mimo emocija i hladne glave“ suoči sa svim zločinima koji su počinjeni u vrijeme kada je Radovan Karadžić bio Vrhovni komandant Vojske Republike Srpske. Imala je 25. godina i dovoljno činjenica da spozna ulogu njenog oca od 1992. do 1995. godine i ona i SDS i Republika Srpska. Možda bi trebala da uključi emocije i empatiju i pokuša da razumije bol i tugu Bošnjaka i Hrvata koji su pobijeni u Republici Srpskoj ili protjerani iz nje.
Sonja Karadžić može uraditi veliku stvar za Srbe, Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu, ako klekne i zatraži oprost od potomaka žrtava svoga oca. Tim činom ona bi pokazala da je odgovrna i hrabra političarka, koja voli srpski narod i brine za njegovu budućnost.
#MojGlas #MojaPrica
