Uveliko smo u drugoj deceniji novog milenijuma. Život generacijama koje će živjeti i stvarati u novom i poprilično virtuelnom vremenu donosi neke nove i drugačije izazove ali i prioritete. Početkom ove godine na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, održana je debata „San o 21. vijeku“. Tu su pokušali da dođu do nekih pokazatelja i zaključaka šta će to inspirisati mlade ljude, takozvane „milenijumce“ koji će u narednim godinama preuzeti glavne poluge odlučivanja u svijetu. Procjenjuju da će „milenijumci“ do 2020. činiti polovinu svjetske radne snage sa ogromnim brojem ljudi na rukovodećim pozicijama.

Po nekima svi od sredine osamdesetih do onih rođenih početkom dvijehiljaditih spadaju u tu „milenijumsku generaciju“, a po drugima samo oni rođeni u posljednje dvije decenije. Različita su shvatanja, nade i strahovi „milenijumaca“ u Africi i Aziji, od onih u Americi i Evropi, a opet u Evropi naše područje zbog svih dešavanja, raspada, ratova i kriza ima svoje specifičnosti.

Mi iz tih osamdesetih ne smatramo i ne gledamo na devedesete kao na „vesele devedesete“. Ne znamo toliko ni o tehnici jer pamtimo period bez nje, znamo da nam je prvi uređaj bio Tetris, pa Sega-Mega. Dok su za ove prave milenijumce to „pametni telefoni“, bežični internet, Gugl, Fejsbuk, Instagram, Tviter i ostali, sastavni i glavni dio odrastanja i života. Pa su tako i razlike između nas i „milenijumaca“ ogromne. Samim tim kod nas u bivšoj Jugoslaviji ili regionu kako vam volja, mi iz osamdesetih ne spadamo ni tamo ni ovamo. Ne pamtimo kako je bilo u to „čuveno vrijeme“, kada si mogao da spavaš gdje hoćeš, kada si imao crveni pasoš i išao gdje hoćeš. Kada si nakon škole dobijao posao, kada te mjesto čekalo i prije nego završiš školu. Kada su se stanovi dobijali, a kupovali novi automobili. Ne pamtimo te sletove, štafete i nismo pjevali Titu. Nismo dio vremena onih koji nama stalno govore eee u „ono vrijeme“. „Tada je škola bila Škola, a fakultet Fakultet, a ne kao danas.“ Poznato vam je to zar ne? Svi smo to čuli bar milion puta. Ne neću da govorim o tome, to ne pamtimo bili smo mali ili nismo bili rođeni. Tih osamdesetih im je umro „najveći sin, a rođeni smo MI. Ni „milenijumci“ ni generacija „bebi-bumera“, ni generacija „ja“ ni „ja ja ja“, već naprosto „izgubljena generacija“

Mali a opet dovoljno veliki da osjetimo rat i sve što on donosi. Nismo ratovali, nismo ginuli u rovovima, a opet smo poraženi. Ubijani smo u miru, onako usputno i kolateralno, dok smo se provlačili i povlačili. Danas stanje kod nas „izgubljenih“ uglavnom djeluje bez perspektive, zato je to možda i pjesma koja nas najbolje opisuje. U stalnom čekanju nekog „boljeg sutra“. Većina moje generacije nema djecu, planira da ode daleko i traži načine kako da to ostvari. To nije lako zbog milion i jednog razloga, zbog godina, zbog rigorozne kontrole, zbog talasa migracija koji je završen neposredno nakon ratova kada smo mi bili djeca od desetak ili više godina. Živimo ili kod roditelja ili sa više cimera. Nemamo svoje stanove, posao tražimo, ne čeka nas niti će nas čekati. Nemamo svoje zlatno doba, niti ima izleda da će doći. Pa i mi smo podijeljeni na one koji hoće da idu ili su već otišli i na one koji ostaju i koji polako postaju dio „sistema“. Koje pobjeđuju čamotinja, umor od čekanja, lažna obećanja i isprazne priče.

S druge strane „milenijumci“ imaju druge prioritete. Nedavno su u jednom istraživanju kod nas takođe tražili odgovore na pitanja o njima, šta žele, koga poštuju, ko su im uzori. Došli su do podataka da su uzori uglavnom njihovi roditelji. Da žele da odu, ali da pomognu roditeljima koji se za njih žrtvuju. Možda ste iznenađeni ali ni traga od ljubavi za rijaliti „zvijezde“, za osobe sumnjivog morala i ponašanja.

Bez potrebe da to vrijednosno ocjenjujem da kukam kako su oni ovakvi a mi onakvi. Želim samo da razmislimo o tome kakvi smo i šta ćemo postati. Ne vjerujem da je narodno stvaralaštvo, i duh koji imamo mi kao Srbi, pa i kao Sloveni na jugu nestalo. Nema više epskog deseterca i umotvorina na klasičan način. Međutim tu je Vukajlija, tu je Njuz net, Tarzanija, tu su razne doze ovog ili onog uz koje mladi iako možda gube vrijeme, uglavnom na jedan šaljiv i ironičan način komentarišu svijet oko sebe. Tako ističu pozitivno, a negativno i ružno izvrću ruglu i podsmjehu. Šaleći se sa svojim sopstvenim osbinama, na tuđi ali i svoj račun. Tako se čuva svoj duh i mentalno zdravlje u vremenu kada je to možda i najteže od kako postoji ljudski rod.

Plašilo me i plaši to da ne postanemo usred našeg siromaštva i problema potpuno otuđeni. Dezorjentisani i oslabljena morala, bez ideala, bez osjećaja za veću vrijednost, za žrtvu, nezahvalni što smo živi, nesposobni za štošta, a velikih apetita, koji često prelaze u pohlepu i fatalizam, ili sve ili ništa. Da ćemo i najčešće i da imamo to ništa, koje ćemo predati onima koji dođu u nekom formatu, koji oni neće ni moći učitati, a vjerovatno ih neće biti briga.

Mi i ako izgubljeni i bez navodinika i sa navodnicima, bez GPS-a sa nebesa u svakom smislu, ne smijemo dozvoliti da postanemo generacije kojima je rad stran, koje smatraju da je znanje beskorisno, ljubaznost za mekušce, dobrota za luzere, poštenje za smotane, čast za budale i inadžije. Niti da nam glavna rečenica bude „treba gledati sebe.“ Za mladost smo izgubljeni, ali šta će nam pisati na spomenicima još nismo odredili.