Košarkaška reprezentacija Srbije ispraćena je na Evropsko prvenstvo desetkovana, otpisana i prežaljena. Naš narod ionako ne spada u najoptimističnije, ali kada osam od dvanaest prvotimaca otkaže učešće, to nije hendikep već katastrofa.

Sa dubokom tugom su ljubitelji košarke slušali motivacione govore Saleta Đorđevića pri polasku na turnir. Teške, uzvišene i divne riječi. Cilj i dalje isti, najmanje do finala. Ispod linka stotine komentara tipa „nema nas“. Niti jedan jedini pozitivan.

Kapiten Mačvan je ogorčeno primjetio da ih javnost ispraća kao „b“ tim (mnogi su dodali da ova ekipa više naginje „c“ timu), a ne da ide dvanaest najboljih, ujedno i preostalih koji nisu pokošeni povredama i ugovorima.

Đorđević i ekipa su se stopili u jedno hrabro i veliko srce, ono srce koje nama kao narodu tako često i tako mnogo nedostaje. Srce koje se ugušilo i atrofiralo u kakofoniji urbano-seljačko-kukavičke filosofije tipa: „Što bih ja bio budala pa se borio za javni interes/državu“, „Ko će mi reći 'hvala' “, „Kakvu korist imam od toga“ itd.

Ovo sa našom košarkom odavno je prešlo sportske okvire. Ona je (od 1992.kada je Partizan zbog sankcija morao igrati sve utakmice u tuđini i kada je Đorđević u finalu uvaljao trojku u zadnjim sekundama za titulu, pa 1995.kada je Đorđević rasplakao Sabonisa, Litvance i posredno Hrvate ubacivši im devet dugometnih šuteva, a onda Hrvate neposredno ugasio trojkom 1997.sa zvukom sirene...) postala ogledalo naše borbe protiv globalne i lokalne nepravde, protiv bogatih, bezobzirnih, moćnih i silnih, a i opipljiv dokaz da se može sa radom na sebi i nesebičnim požrtvovanjem u ekipi čuda ostvaruju prelazeći iz bajki u stranice istorije!

Đorđević je preuzeo reprezentaciju prije nekoliko godina kada smo već gotovo svi u mislima sahranili ideju „košarkaške sile“ vjerujući da su uspjesi iza rata došli po inerciji zahvaljujući sjajnoj jugoslovenskoj školi i da više jednostavno nemamo uslove za velike rezultate. I tada su mnogi sumnjali u Đorđevića, ne želeći da gledaju igračku legendu kako se profaniše i blamira kao trener. Bilo je i blasfemičnih kometara povodom slučaja pojednih igrača koji su se ponašali previše uobraženo, što nas je prošlog evropskog i koštalo medalje. Ali Đorđević nije pogazio princip svetinje dresa i grba. Igraće ko vrijedi i ko hoće da gine. Pa kako bude, da bude.

Đorđević nije očitao lekciju samo svojim igračima nego i cijeloj ovoj našoj truležnoj javnosti. Đorđević je bio legenda kao igrač a sada je zacementirao taj status i kao trener (došaviši u par godina do finala i svjetskog i evropskog prvenstva i olipijade,) ali je ujedno postao i svetionik i obrazac savremenim Srbima kako treba da se razmišlja, ponaša i radi, bez obzira na ništavnost porijekla, imovinskog stanja i katastrofalnih okolnosti.
U tri riječi: vjerovati, raditi (sarađivati) istrajati.

Kako on tako i svi njegovi igrači, koji su igrali bez obzira na bolove, temperature, potcjenjivanja, suptilne, „dobronamjerne“ sugestije svojih klubova da ne rizikuju povrede i masne ugovore... Igrači mogu biti talentovani i uspješni ali igračine postaju samo kada i pored talenta i rada imaju teret cijelog svijeta na leđima.
Dovoljan je samo primjer Bogdanovića. Sada je lijepo čitati o njegovim milionima u NBA, ali Bogdan je postao lider i zato što je trenirao u hladnim salama, kada su plate u Partizanu kasnile i mahniti trener ga doslovno davio. Mentalitet heroja se jedino tako kali i čeliči. Kako on tako i svih njegovih ne više saigrača nego saboraca.

Imamo tu čast da prisustvujemo najvažnijoj lekciji za cijeli srpski narod.

Od omjera pristalica djela Đorđevića, nekih novih „đorđevića“ i prosječnih „premudrih realista“ zavisi i cjelokupna sudbina našeg naroda.

Biti đorđevićevac znači imati pobjednički mentalitet i kada si zadnji na tabeli, pobjednički jer si dao sve od sebe.

Budimo đorđevići. Ostalim kako im bude.