Marko Šuka

Istočnik

Mjesec dana prije predviđenog roka za bošnjačko pruzimanje opština tadašnjeg Sarajeva, započeo je egzodus Srba iz ovog grada. Odlukom međunarodnih snaga, tadašnjeg IFORA koji je dijelio letke o pomjeranju roka, ubrzalo se iseljavanje srpskog stanovništva i umjesto u martu kako je predviđeno započelo je na Zadušnice 17. februara 1996.

Ovaj egzodus iz 1996. godine bio je egzodus živih i onih koji čekaju vaskrsenje. Ne postoji takav primjer u istoriji svijeta i brojnih seoba i pogroma.

Iz straha da grobovi najmilijih ne budu skrnavljeni, stanovnici sarajevskih opština koje su pripale Federaciji, napuštajući svoje domove sa sobom su nosili i mrtve. Ima li šta strašnije od spoznaje da ni groblje nije svetinja, već sredstvo da se neko dodatno povrijedi.
Upravo oni, dva puta sahranjeni, stradali zbog imene i vjere, borci sa slobodu i dostojanstvo, temelj su na kojem je nastao i gradi se novi grad.

Istočno Sarajevo, nije dio nekog podjeljenog grada, kako to često pokušavaju da predstave. Ili onako iz okola da se kroz neke grafike i analizu administracije tobož ukazuje na previše službenika, jer je nešto podjeljeno, a može sve jedinstvno i zajedno. Nema tu mjesta priči o integraciji podjeljenog naroda, koji eto mora da živi u dva entiteta.

Sarajevo nikada nije postojalo tamo gdje se sada nalazi Istočno Sarajevo. To je grad, nastao na ledini. Izrastao iz snage i volje onih koji su sve svoje premjestili nešto istočnije i započeli da stvaraju ponovo sve ono što su prije toga stvarali u gradu istog imena bez geografske odrednice. To Istočno u Istočnom Sarajevu, nije tek pokazivanje strane svijeta, to je pogled na život, na kulturu, na opstanak. Istočnjak je ideja koja je održala sve istočnjake dok Istočnog Sarajeva nije bilo. Taj istok je bio u srcima, svih onih koji su u njega gledali i sa njega čekali slobodu od kako je Sarajevo nastalo.

Andrićeva “Priča o soli” kroz percepciju starosjedelaca na brdima iznad Miljacke, je priča o počecima turske okupacije i nastanku Sarajeva. Pisac kroz nestašicu soli govori o primoranosti sela da počne da se miješa i trguje sa Turcima.

Na prelomu vijekova ponovo je nestalo i soli i svega drugog. Samo sada umjesto silaska, iz grada se moralo izaći i napraviti novi grad.
Tri spojena prsta kojima majka braće Nikač iz pomenute priče, dok tone u san hvata pepeo sa ognjišta umjesto soli, kao da je metafora nastala baš kad i Istočno Sarajevo. Ta tri spojena prsta u pepelu, simbol su novog rađanja, bijelog grada u kraj polja.

Šta je nama Istočno Sarajevo? Istočno od čega, ako ne od sebe sama. I kada je bilo Srpsko, ono je bilo istočno, kao što je i sada kada je Istočno ono srpsko.

Taj ostatak ostataka, može se shvatiti samo ako se krene od Vrhbosne, Hodidjeda, od Katere i Desnika. On je neka vrsta povratka svemu tome.
Slobodarski duh je izvojevao slobodu 1918. pa je povratio 1945. U tu slobodu svoje živote, imovinu, želje i nadanja ugradili su brojne Sarajlije od Karađorđevog vremena do danas.

Vladimir Stojančević u knjizi “Iz istorije Srba u Bosni i Hercegovini” navodi da su Srbi Sarajlije bili poznati kao veliki rodoljubi ne samo kod naroda pod turskom vlašću, već i pod vlašću Austrougarske i Mletaka. U vrijeme Dositeja Obradovića isticao se sarajevki trgovac, gospodar Hadži-Jovan Vuković, koji je sa svojom ženom Sokom bio ktitor manastira Studenice i obnovitelj jedne česme ili “istočnika” kako se to onda govorilo. Eto taj studenički istočnik, izvor je Istočnog Sarajeva. Miljacka nije miljacka dok ne poteknu Paljanska i Mokranjska, istočnik je i Željeznica i Kasindolska rijeka i Lukavička rijeka i svaki potok i vrelo koje se spusti niz Romaniju, Treskavicu, Trebević i Jahorinu.

Ono je sve ono što je narod koji ga stvara. Pokazatelj i optimizma i sposobnosti i snage da se gradi od nule. Da se na kraju dvadesetog i početkom 21. vijeka na ledini započne grad, jedinstven u svijetu i po površini i po uređenju i po potencijalu.

Zato nema i ne može biti riječi o podjeljenom gradu, već o dva grada ili gradiću pokraj grada, kako hoćete. On je dio žrtve svih onih koji su dali sve za slobodu i pravo da se odlučuje o sebi. Opomena za sve koji zaborave zašto i kako je sve krenulo, su oni koji su po drugi put sahranjeni. Konačno bezbjedni, tamo gdje su groblja uvijek bila i mirna i poštovana, od humki i gromila, preko srednjovjekovinih stećaka opominjući sve da ne zaborave Vojničko spomen groblje na Sokocu. Jasno nam je da je ono važno svakom stanovniku Istočnog Sarajeva i svih gradova i opština gdje su se raselile bivše Sarajlije, bivšeg grada, grada kojeg više nema ni u čemu osim u imenu.

Zato Istočno Sarajevo nije samo naseljeno mjesto već ideja i duh, ideal slobode, poleta i ponosa. Jer se još uvijek sjećamo da do koliko je juče tu nije bilo ništa.

Brojni su oni koji će svu tu nesreću da predstave kao tobož srpsku propagandu i laž. Da za izbjeglištvo okrive vlasti Republike Srpske, i koga sve ne. Da za rat krive samo jednu stranu, da sebe za sve opravdaju.

Sarajevska ratna propaganda radi i danas nesmanjenim kapacitetima. Taj sada popularni termin lažne vijesti ili (fake news) nastao je mnogo prije sadašnjeg predsjednika SAD, a Alija je bio virtuoz u njihovom korišćenju. Od nedavno se neki i iz Srpske, plaćeni njemačkim parama, preko raznih fondacija, a sa željom da se dopadnu čaršiji kojom prošetaju od seminara do seminara, uključuju u kojekakve analize, gdje oni daju “jedinu i pravu istinu” o stradanju i egzodusu Srba iz Sarajeva. Sve drugo su laži, prevare, nacionalizam i fašizam. Jedino su oni otvorili oči i sve nam to sasipaju u lice, hrabro i odlučno.
Često te sveznalice pričaju o pritiscima na Srbe od strane vlasti Srpske da te 1996. napuste Sarajevo. Šta njih briga za sve pobijene Srbe u Kazanima, na Koševu u Tarčinu, Silosu, Viktor Bubnju. Ne mare oni za ljekare i profesore i sve one koji su nestali iz svojih stanova u koje su se uselili Alijini oficiri i komadanti. Zašto da misle o agoniji onih koji su ostali i koji su jedva dočekali da izađu. Ne, to za ovu gospodu nije bio pritisak, ni zločin za koji bi neko trebao da odgovara.

Dok god se uz nasumično granatiranje i zločine koji su činili bezumnici srpskog naroda ne počnu pominjati i kažnjavati zločinci iz bošnjačkog naroda nije moguće krenuti u novi vijek. Dok god se pokušava pričati samo o sopstvenoj žrtvi i sopstvenoj pravednosti, a o zlu isključivo u kontekstu drugog i drugačijeg, do tada se ne može pričati o 21. vijeku i budućnosti. Neminovno će svaka priča završavati sa onim “u ratu”. Tako ćemo i dalje ostajati zaglavljeni u 20. vijeku, vijeku stradanja i ratova. Sva ta priča i ponovno preživljavanje svega lošeg, što mediji konstantno potenciraju i vraćaju, stvara klimu i priprema umove novih naraštaja za nove sukobe o kojima se već govori kao nečem neizbježnom, nečemu što je samo pitanje vremena. Utvrđivanje krivice i procesuiranje svih, obaveza je tužilaštva i sudova, a utvrđivanje istorijske istine posao instituta i istorčara. Zloupotreba svega ovog stvara i stvoriće strašne posljedice po sve.

Tako ćemo umjesto realnog života, živjeti narative o agresiji o žrtvama, a neće se pominjati preglasavanje, separatizam, zanemarivanje svih drugih i drugačijih. Neće biti govora o Islamskoj deklaraciji, već će se igrati na Memorandum. Umjesto prihvatanja izraza političke volje Srba izraženog kroz Srpsku nastavljaće se sa njenim omalovažavanjem i pokušajima unitarizacije.

Svemu tome odgovor je Istočno Sarajevo koje odlično može da živi i radi naslonjeno na Sarajevo. Da kao što Sarajevo koristi i uživa na planinama i skijanju, pitkoj vodi i noćnom životu Istočog Sarajeva, tako isto Istočno Sarajevo koristi aerodrom i sve ono što nudi grad poput Sarajeva. Moguće je zajedno organizovati i Olimpijske igre mladih, a i mnogo toga drugog

Međutim da bi saradnja bila racionalna i uspješna potrebno je znati elementarne stvari. Prvo, da nije sve počelo 1992., da je bezbjednost i osjećaj sigunosti nešto što je ispred profita i svega drugog. Ne treba zaboraviti uništene i opljačkane srpske radnje nakon Principovog pucnja. Potisnuti ubistva i progone Srba od strane komšija. Deportacije u stočnim vagonima u Jasenovac u Drugom ratu.

Zato ni jedna amdinistracija nije previše skupa ukoliko omogćuje da se ljudi osjećaju predstavljeno, zaštićeno i ukoliko se poštuje njihov glas. Kao što je skupa svaka koja po broju malobrojna i unitarna zanemaruje potrebe manjine, drugog i drugačijeg i cijena onda nije izražena u novcu već u životima.
Zato je svaki glas za unitarizaciju novi glas za potlačenosti i nesigurnost. Razumni ljudi to niti mogu, niti smiju dozvoliti, jer ako nije moglo 1500. ni 1878. ni 1914. ni 1941. ni 1992. kako možete tvrditi da može 2018. ili da će moći 2026.

Lažni stručnjaci i zanesenjaci koji pričaju o jedinstvu o suživotu i o divnim odnosima, sve do onog “ko nas zavadi” jednako su opasni kao i oni koji komšiju gledaju kao nepriatelja, koji huškaju sve protiv svakog i žive u rovovima evo već skoro četvrt vijeka nakon rata.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.

Komentari
Twitter
Anketa

Da li će podrška Aleksandra Vučića nekom od kandidata iz RS imati uticaja na izbore?

Rezultati ankete
Blog