Mirza Imamović

Istanbulska konvencija između struke i buke

Konvencija Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, poznata i pod nazivom Istanbulska konvencija, prvi je međunarodni pravnoobvezujući instrument u Evropi u području nasilja nad ženama i porodičnog nasilja, te najdalekosežniji međunarodni ugovor koji se bavi tom ozbiljnom povredom ljudskih prava. Njene glavne karakteristike su sprječavanje nasilja, zaštita žrtve i kažnjavanje počinioca. Važno je naglasiti da je predstavlja i prvi međunarodni ugovor koji sadrži definiciju roda, koja obuhvata društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce. Rad na Konvenciji započeo je 2008. godine s ciljem stvaranja sveobuhvatnog pravnog okvira, a jedna od specifičnosti je da je u njenom sastavljanju sudjelovala stručna grupa, a države su preko Vijeća ministara Vijeća Evrope samo prihvatile završni tekst. Usvojena je 07. aprila 2011. u Istanbulu, a za stupanje na snagu je bilo potrebno da se ratifikuje deset država. Taj uslov je ispunjen 01. avgusta 2014. godine. Konvenciju je potpisalo 37 država, a ratifikovalo njih 24 od 47 zemalja članica Vijeća Evrope, odnosno 14 od 28 članica Evropske unije. Evropski parlament je također dvotrećinskom većinom podržao tekst Konvencije, dok je BiH istu ratifikovala u novembru 2013. godine. Time se obavezala na poduzimanje zakonodavnih i drugih mjera radi osiguranja pravnog, institucionalnog i organizacionog okvira za prevenciju nasilja nad ženama, zaštitu žrtava nasilja te kažnjavanje počinilaca. Problematiziranje ovog dokumenta potaklo me pravničko istraživanje, budući da kao student završne godine pravnog fakulteta želim biti informisan o aktuelnim debatama koje se tiču moje struke i dati svoj doprinos.

Konvencija u čl. 3. nasilje nad ženama definiše na način da ono označava „sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju ili će vjerovatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu“. Pritom pojam „žene“ obuhvata i djevojčice mlađe od 18 godina. S druge strane, nasilje u porodici obuhvata „tjelesno, seksualno, psihičko ili ekonomsko nasilje između bivših ili sadašnjih partnera, nezavisno od njihovog prebivališta“. Ono što je također bitno jesu preventivne mjere razvijanja svijesti o potrebi suzbijanja porodičnog nasilja kroz nastavne materijale, neformalno obrazovanje, sportska i kulturna dešavanja (čl. 14.), kao i poticanje medija u izradi i provođenju sveobuhvatnih politika, te suočavanju sa štetnim i omalovažavajućim sadržajima u javnom prostoru (čl. 17.). Nadalje, čl. 20. propisuje obavezu država da žrtvama osiguraju pravno i psihološko savjetovanje, finansijsku pomoć, stanovanje, obrazovanje, osposobljavanje, pomoć u pronalaženju zaposlenja, te pristup zdravstvenim i socijalnim službama. Jednako važno je navesti i dužnost osnivanja dovoljnog broja lako dostupnih skloništa (čl. 23.), kao i stalno otvorene besplatne telefonske linije pomoći i savjetovanja za cijelu državnu teritoriju. 

U čl. 33. Konvencije definisano je da bi stranke trebale poduzeti sve potrebne zakonodavne i druge mjere kako bi osigurale inkriminisanje namjernog teškog oštećivanja psihičkog integriteta neke osobe prisilom ili prijetnjom. Cilj je da se u nacionalna zakonodavstva uvede posebno krivično djelo psihičkog nasilja nad drugom osobom. Nadalje, Istanbulska konvencija glede tjelesnog nasilja postavlja zahtjev prema državama potpisnicama da poduzmu potrebne zakonodavne i druge mjere kako bi osigurale inkriminisanje namjernog počinjenja djela tjelesnog nasilja nad drugom osobom. Seksualno nasilje, uključujući i silovanje, određeno je u čl. 36.: „Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne i druge mjere kako bi osigurale inkriminiranje sljedećih namjernih ponašanja: vaginalna, analna ili oralna penetracija bilo kojim dijelom tijela ili predmetom u tijelo druge osobe bez pristanka te osobe, neke druge radnje seksualne naravi s drugom osobom bez pristanka te osobe, uticanje da druga soba bez pristanka sudjeluje u radnjama seksualne naravi s trećom osobom.“ Također, treba istaći kako Konvencija, između ostalog, zabranjuje prisilni brak, abortus i sterilizaciju izvršenu protivno volji, te pravdanje bilo kojeg od konvencijskih djela time da je žrtva prekršila kulturnu, religijsku, društvenu ili tradicionalnu normu ponašanja (krivična djela u ime tzv. „časti“). Čl. 45. reguliše obavezu osiguranja sankcija koje su učinkovite, srazmjerne i odvraćajuće, kao što su lišenje slobode, nadzor i oduzimanje roditeljskih prava. U dijelu koji se odnosi na zaštitne mjere navode se hitni nalozi za udaljavanje, što podrazumijeva napuštanje mjesta stanovanja žrtve ili osobe izložene riziku, zabranu ulaska i uspostave kontakata. Pojam „osoba izložena riziku“ izvodi se iz obaveze države da procijeni opasnost i upravlja uočenim rizikom u svakom konkretnom slučaju. U čl. 59. žrtvama se daje pravo da u slučaju naročito teških okolnosti dobiju dozvolu boravka, nezavisno od trajanja braka ili veze. Obnovljena dozvola izdaje se kada je to neophodno radi lične situacije žrtve ili pružanja pomoći u istrazi ili krivičnom postupku. Konvencija također predviđa da se rodno utemeljeno nasilje prizna kao oblik proganjanja i osnov za dobijanje azila, odnosno statusa izbjeglice, te propisuje zabranu protjerivanja i vraćanja žrtava.

Nadzor nad provedbom Konvencije povjeren je ekspertnom tijelu pod nazivom GREVIO („The Group of Experts on Action against Violence against Women and Domestic Violence“) koji se sastoji od najmanje 10 i najviše 15 članova, a bira ga Odbor zemalja potpisnica na period od 4 godine. Države podnose izvještaje ovom tijelu na osnovu prethodno poslanog upitnika. GREVIO može primiti informacije o provedbi od nevladinih organizacija i civilnog društva, kao i od nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava. Na osnovu toga, ovo tijelo izrađuje izvještaje i zaključke, te izdaje preporuke državama članicama. Nacionalni parlamenti su pozvani sudjelovati u nadzoru provođenja Konvencije, zajedno sa Parlamentarnom skupštinom Vijeća Evrope. Konvencija je otvorena za sve članice Vijeća Evrope, nečlanice koje su učestvovale u njenoj izradi i zemlje EU.

Praksa Evropskog suda za ljudska prava u primjeni Konvencije

Presuda Suda u Strasbourgu u predmetu Civek protiv Turske smatra se zaokretom u tumačenju porodičnog nasilja kao rodno uslovljenog, kako je to izloženo u Konvenciji. U presudi se Sud poziva na Konvenciju samo kao relevantno pravo i praksu, budući da je i Turska potpisnica te konvencije, koju je i ratifikovala 2012. godine. Sud je zaključio kako je porodično nasilje rodno neutralan fenomen, dovodeći u pitanje odredbe Konvencije. No, u posljednoj presudi o porodičnom nasilju nad ženama, u slučaju M. G. protiv Turske, Sud govori isključivo o nasilju nad ženama i definiše iskustvo M.G. kao rodno uslovljeno, postupajući u skladu s odredbama Konvencije. Paragraf 94 navedene presude ističe da države potpisnice Konvencije moraju poduzimati zakonodavne i druge potrebne mjere u slučajevima porodičnog nasilja, s naročitim razumijevanjem prava žrtve u svim etapama krivičnog postupka. Zaključeno je da je Turska svojim postupanjem prekršila čl. 3. a. Konvencije u kojem se „nasilje nad ženama“ smatra kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerovatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu, i čl. 14. Konvencije, koji garantuje zabranu diskriminacije. Posljednja presuda se smatra bitnom potvrdom važnosti rodnog elementa porodičnog nasilja nad ženama i jasnim pokazateljem smjera za nacionalna sudstva i zakonodavstva.  

Pravni akti kao poligon za ideološke sukobe i politikanstvo

Istanbulska konvencija, kao prvi obavezujući međunarodni dokument o porodičnom nasilju, u pojedinim zemljama nastojala se prikazati u pogrešnom svjetlu. Tako je u susjednoj Republici Hrvatskoj nekoliko sedmica bila predmetom rasprava u kojima su se iznosili, blago rečeno, kontroverzni stavovi iz kojih se mogao uvidjeti nedostatak znanja i površnog pristupa, uzrokovanog lakomislenošću i manipulacijama. Tako su oni nešto konzervativniji dijelovi civilnog, političkog i religijskog društva nastojali prikazati nepostojeću opasnost ovog dokumenta, jer se navodno njime na mala vrata pokušavaju ozakoniti kategorije kao što su homoseksualni brakovi, promjena spola, abortus i tome slično. No,  radi se tek o suštinskom nerazumijevanju pojmova roda i spola. Spolom su određene čovjekove biološke, urođene, nepromjenjive, a rodom društvene, stečene, varijabilne karakteristike. Dakle, radi se o razlikovanju bioloških i društvenih (kulturnih) uticaja koji oblikuju čovjeka. Iz toga proizlaze stereotipne rodne uloge, kao što je ona da obavljanje kućanskih poslova isključivo obavezuje ženu. Cilj Konvencije je upravo otklanjanje tih predrasudnih pogleda i očekivanja. Sve u svemu, i ova Konvencija je pokazala kako zapravo suštinsko nerazumijevanje, praćeno nedostatkom edukacije i želje za istom, predstavlja pogodno tlo za stvaranje buke tamo gdje tome nema mjesta, otvarajući diskusije o kategorijama i pojmovima koji nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa tekstom dokumenta. Drugim riječima, pravni akti, kako unutrašnji, tako i međunarodni, koji na sveobuhvatan način tretiraju određenu oblast zloupotrebljavaju se za sukob sa ideološkim neistomišljenicima, pri čemu značaj sadržaja konkretnog propisa ostaje strateški marginaliziran zarad zaštite od krivičnog progona određenih slojeva i interesnih grupacija. Nije strano da među evidencijama nasilnika sve češće susrećemo istaknute partijske funkcionere i javne ličnosti, koji u tom svom nadomještanju kompleksa niže vrijednosti i manjka elementarne civilizovanosti prolaze nekažnjeno, izrugivajući se nezaštićenim žrtvama u duhu izreke „država - to sam ja“!  

 

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.

Komentari
Twitter
Anketa

Ko je po vama obilježio tekuću godinu u BiH?

Rezultati ankete
Blog