Hajde dušo da ašikujemooo, da ašikujemooo...????...prolomi se sinoć na otvaranju EYOF-a, iz nabrijanih grla „bošnjačkog dijela“ narodnog folklora u Bosni i Hercegovini. I raja krenu da se pali i žari.

I neka, fino.

Mojemu nekontrolisano čangrizavom pogledu, pak, nije mogla promaći tehnička nesavršenost scenografskih elemenata, nesmetajuća neuvježbanost djece u programu, te na ovim prostorima skoro obavezna doza pretjerivanja u samohvalisanju tipa spektakularno, sjajno, noć za pamćenje itd. Kao i odavno već etablirano-neinventivno novinarsko ponavljanje fraza vezanih većinom za Olimpijske igre iz 1984.

Od tih igara je prošlo 35 godina, i ta je tehnologija bezbeli napredovala, pa su svjetlosni efekti inspirirali nazočan puk na tribinama da se prepusti i da, što bi zlobnici rekli, blene ko tele u šarena vrata. Ne znam vala za ovaj vatromet na kraju-jest lijepo ali nisam siguran da je za nas išta što puca.
No, sve u svemu, uzevši u obzir još i to da taj događaj, dakle Evropski olimpijski festival mladih, evropska i svjetska sportska ili bilo koja druga javnost, blago rečeno, ne doživljava previše, može se iskristalizirati ocjena da je bilo pristojno dobro. Čestitke!

E vidiš, jutros to ništa nije važno, nego ko je kome zviždao.

Ja recimo ne bih, iz vrlo jednostavna, za mene sasvim dovoljna razloga, da djeci ne kvarim sjelo.

Al' nećeš majci! Ko god je jutros, čini mi se, „uzjaho“ na društvene mreže, imao je, svoj, nepogrešivo analitički izbalansiran stav o tome. Ojj bogo...
Znači , ko je izmislio tipkovnicu jutros se u grobu prevrće ko centrifuga. Nikome ništa od toga bolje biti neće, al džaba, zvijer u čovjeku u eter isprojicira „i kuntu i pantu“ koji „jebe sojke“ po internetskim širinama i dužinama sve sa nediskutabilnom mesijanskom samouvjerenošću.

Istina je, a realno ona nikoga i ne interesuje, sljedeća:

Dodjeljeno domaćinstvo tih igara je plod nostalgije za duhom olimpizma iz 1984 godine i još jednom prilikom da politika, i ova i ona i vaka i naka, nešto ušićari. E tako se je i došlo do te, malo patetične zamisli, da organizatori budu Sarajevo i Istočno Sarajevo. Sve ostalo je suvremena istorija, dakle, nema para bez da politika odobri a samim tim nema ni događaja da se politika ne promoviše, pa kolko ko nategne. I slijedom tako utabanog koncepta se je i dogodilo sve što je i „normalno“ da se dogodi.

„Fraz“ u pogledu onog nekog Slovenca iz olimpijskog komiteta, starijeg gospodina, koji se je trudio da priča i Bosanski i Engleski, koji je dobio zvižduke na pomen imena Milorad Dodik, govori sve o tome kako normalan svijet doživljava naše, „uvijek opravdane“, postupke.

Polovina je zviždala a polovina aplaudirala i na ime Željka Komšića, što isto nešto govori. Naprimjer to da ga se ne može ni za glavu ni za rep.
Većina je zviždala na pomen Šefika Džaferovića. Pametnom dosta, rekao bi mudar svijet, no i pomenuti tako ne misli.

I realno, nešto veća većina na obraćanje predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika.

E sad, ako brate hoćeš da se pojaviš i reklamiraš pred publikom koju si izvrijeđao kad god si stigao, ispuši i reakcije, pa jel...

Reagovalo je Sarajevo i na mnogo veće „baje“ koji su mu priredili mnogo manje gadosti, tako da na „insansku“, nije im za zamjeriti.

Uostalom, dobro i dođe, za ova previranja oko uspostave vlasti ili akcionog plana za NATO.

Ništa vala „zabremedet“, sve se savršeno i nenadjebivo uklapa u „folklor naš svagdašnji“ s početka.

I tako, novi dan-stara nafaka, u čije ime hajmo svi: Kako ćemoo kad ne umijemooo, kad ne umijemoooo....????

Dalje se zviždi...

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije