Miroslav Gojković

O jednoj kući u Bosanskom Brodu obrasloj bršljanom: Odgovor na jedno pitanje iz Jergovićeve "Selidbe"

Posudim neko veče od Dragane “Selidbu”; gledam ju već dva mjeseca, pa i bi i ne bi čitao, ne ide beletristika zadnjih godina, sem kad me nešto baš pozove iznutra. Pomišljam pošto nije fikcija da bi mogao čitati, kao i “Nezemaljski izraz njegovih ruku”, ali mi se učinio presubjektivan, a nisam ljubitelj memoara, no, jesam novih formi… Zato mi je “Sarajevo plan grada” bolji od svega … racionalna, esejistična, stilski prelijepa knjiga o raskorijenjenosti iz usuda, iz vlastitog života i pomirenja sa sobom i svijetom… “Rastrljao sam ciglenu prašinu u prstima, eto šta ostaje od velike ljubavi prema rodnim gradovima”, reći će Milos.

Uzmem Selidbu, Bookino izdanje, vedre svijetloplave korice, mada ljudi naglavačke na njoj, i počnem. Lijepo teče. Tu smo svi koji smo raseljavani iz svojih kuća, gradova i sudbina, lako nam je se poistovijetiti i tražiti sebe u svakoj novoj rečenici i svakoj novoj strani. I pročitah sljedeće rečenice na 9. i 10. strani: “U Bosanskom Brodu koji se sada zove samo Brod, a u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj se, u cjelini s onim drugim Brodom zvao Brod na Savi, u tom, dakle, Bosanskom Brodu, još uvijek na ničijoj zemlji, dok stojim u koloni prije carinske i policijske provjere, s desne strane vidim ruševinu, savršeno obraslu u onaj lijepi, tamnozeleni bršljan, kojim su često ukrašene fasade naših austrougarskih povijesti. Ovakvo što još nisam vidio: kuća porušena ratom, ili dignuta u zrak komšijskim aktom prostornog uređenja, prekrivena lijepom i dekadentnom gradskom vegetacijom.

Dok prolazim pokraj Dervente, i pokraj skretanja za Plehan – a ona me pita: je li ovo ono mjesto na kojemu je zaspao Karlo Adum? – mislim o toj ruševini obrasloj u bršljan, na obali Save, na granici dvije države. Čija je to bila kuća i gdje su danas njezini stanovnici? U hladnome grobu ili u izbjeglištvu? Ako su u izbjeglištvu, onda su, kao većina Brođana, Hrvata, samo prešli na drugu stranu rijeke, i sad žive u rahatluku međunacionalne mržnje, u Slavonskom Brodu ili, vjerojatnije, u Zagrebu. Ali zar bi čovjek mogao ostati tako blizu svoje ruševine u bršljanu? Pokraj bivšeg doma kao pored vlastitog otvorenog groba, sve čekajući da prođe ono što proći neće. Prije će onda biti da stanovnici te nekadašnje kuće nisu tako blizu, a možda niti nisu Hrvati, nego su, recimo, Bošnjaci, I žive u Švedskoj, Norveškoj, Australiji, u nekoj pustoj Njemačkoj, daleko od ruševine u bršljanu.”

Ajme, pa on misli na Alanovu kuću, pomislih. Odložim knjigu, sjetim se Alana, velikog duda na pijaci preko puta te kuće na koji smo se nekad zajedno penjali. Ali nemam pojma gdje je Alan. Nisam siguran da sam bilo šta čuo o njemu od 1992.pa do danas.

Nazovem majku koja sada tamo živi i pitam - Znaš ona austrougarska kuća, desno od mosta, kad se ide iz Slavonskog Broda…?

- Od Sutke i Sultanije, znam.

- Znaš li možda išta o njima?

- Početkom maja 1992.kad je bombardovan most, pala raketa direkt u kuću i njih trinaestoro poginulo na licu mjesta. Onaj mali jedini preživio, bio negdje na igralištu. Majka, tetka, baka, braća i sestre od Alana, i nekoliko komšija zajedno poginuli.

Alan je ostao siroče. Tokom rata je usvojen iz smještaja za izbjeglice iz Slavonskog Broda. Đeno kaže da je čuo da je negdje vani, ali nije siguran gdje.
Tu zgradu sada obraslu bršljanom izgradili su austrougari i bila je predstanica željezničkoj stanici u Bosanskom Brodu, nekada najvećoj željezničkoj stanici na Balkanu.

Sjećam se tog dana. Bio je pravi proljetni dan, sunčan i rascvjetan, lijep i dekadentan kao i ova ruševina, moj Milje. Tih dana je artiljerija iz Slavonije stalno bombardovala srpske položaje i sela. Nekoliko dana kasnije hrvatskomuslimanska vojska je zauzela sva srpska sela oko Broda. I temeljito ih popalila.
Avioni su, navodno, bombardovali most. Probušili su ga na jednom mjestu i nisu značajnije oštetili, ali su sravnali sa zemljom zgradu radija koja je bila tik ispred mosta, jednu kuću u Beogradskoj ulici, jednu na ćošku Beogradske i Zagrebačke i jednu na ćošku Beogradske i Sarajevske ulice, gdje smo se okupljali do 03.03.1992. Slađa, Duša, Elvira, Meho, Nenad, Brana, Bobo, Saudin, Denis, Jasmina, Goca, Esmir, Goran Omin … Ruševine stoje. Djece više nema. Ulice su puste, i danju i noću, kao De Kirikove slike.

Eto, moj Milje, to ti je priča o kući obrasloj bršljanom.

Nadajmo se da je Alan imao i lijepih dana.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

 

Komentari
Twitter
Anketa

Koje države su najveći prijatelji BiH?

Rezultati ankete
Blog