Šta je danas umjetnost, koju zadaću ima – djelatnost proizvodnje lijepog ili nešto drugo?

MUSTAFIĆ: Želim da vjerujem da umjetnost treba da bude jedna od ljudskih duhovnih djelatnosti koja našem društvu  daje smjer kuda bi trebali da se krećemo na način u kojem to nije nikakva didaktička lekcija, ideološki obrazac ili propagandni pamflet. Vjerujem da umjetnost mora biti korifej manjinskih uvjerenja, disonantnih mišljenja, da je korektiv društva, da treba da ima  subverzivni potencijal koji otvara mnoge tabuizirane teme, da treba da otvori perspektivu drugoga, da treba da nas iznenadi na tom receptivnom horizontu nesvakidašnjim ili mišljenjem koje oneobičava suvremenost ili deautomatizira percepciju svakodnevice. Dakle vjerujem da je umjetnost organska potreba bez koje ne možemo podjednako kao što ne možemo ni bez čistog zraka, sigurnog hljeba i bez čistih rijeka i planina i šuma. To znači da je umjetnost svojevrsni kisik slobode, a društvo bez umjetničke produkcije, koje ne zna ili ne mari za umjetnost, je jednom nogom blizu nasilju, autokraciji, totalitarizmu, jednoobraznosti mišljenja… Umjetnost je u tom smislu pluralna  perspektiva svijeta.

Ima li umjetnosti bez slobode duha, govora, djelovanja?

MUSTAFIĆ: Nema! Umjetnost polazi od toga da sloboda nije trajna kategorija, nije data zauvijek, moramo je osvojiti, steći, njegovati, razvijati i čuvati. Slobodu treba i zaslužiti, a da bismo je zaslužili treba je izboriti i to možemo samo angažmanom intelektualnim i umjetničkim u kom će sve moguće devijacije koje prijete slobodi izražavanja i misli i svim drugim oblicima slobode koji su nam važni u našoj profesiji, a to je odsustvo cenzure, ideološke, političke ili stranačke influence unutar umjetničke produkcije. To su stvari koje bi u organiziranim društvima trebala da štite udruženja i asocijacije, a bogami i institucije, ali kod nas u tom institucionalnom smislu kao da ne postojimo, pa se ne odupiremo negativnim tendencijama, pa je to prepušteno pojedincima koji su u javnosti eksponirani kao oni koji brane slobode.

Ako je umjetnost kisik – da li ona održava društva u životu ili ih mijenja na bolje?

MUSTAFIĆ: Ne vjerujem da umjetnost može da mijenja društvo, ali mijenja pojedince unutar društva i to je jedna od onih stvari kojima umjetnost određuje ljudima živote, mijenja biografske činjenice. Neko je nakon pročitane knjige, odgledanog filma, izložbe slika ili fotografije, slušanja muzike, gledanja predstave promijenio odnos ili perspektivu u odnosu na ono što smo imali kao uvriježeno mišljenje i u tom smislu je umjetnost dragocjena jer otvara vrata nepoznatog i u nama samima i iznenadi nas kolika je njena snaga u tom spoznajnom procesu, emocionalnom ili misaonom tijekom svakog ko promijeni svoj odnos prema nečem što je već izgradio kao mišljenje ili doktrinu. Često su to stereotipi, predrasude, naslijeđeni društveni obrasci od patrijarhata pa nadalje. Ljudi u njoj prepoznaju sposobnosti suosjećanja ili identifikacije s nekim drugim i zato je to platforma. Umjetnička produkcija i prisustvo umjetnosti u društvu je svojevrsni prostor za umijeće suosjećanja i ljubavi ili za onaj najviši stupanj divote ljudskih bića – empatiju.

Ako umjetnost ne mijenja društvo zašto onda neke vlasti spaljuju knjige, zabranjuju predstave ili filmove, od kulturnih centara prave logore…?

MUSTAFIĆ: Zato što se boje drugačijeg mišljenja, zato što su netolerantni prema kritičkom mišljenju, zato što tako šire strah, a strah je blokator odvažnosti  čovjeka, i zato što se tako gradi doktrinarno mišljenje koje upravo umjetnost razbija. Umjetnost je često u svojim epohama bila avangardna, ispred svog vremena, posebice u političkom smislu jer ima sposobnost anticipatorskog, može kroz svoja djela da proriče, a tu je i prostor u kom se teme iz naše daleke ili neposredne prošlost transponiraju na polje imaginacije likova i karaktera  čime sebe rješavamo prošlosti i predviđamo budućnost. Umjetnost je djelatnost kojoj autoritarni um, koji je često sakriven iza političkih organizacija, skupova ili doktrina, vidi protivnika. Poznato je da umjetnost kroz svoj humor ili satiru i ironiju razoružava autokrate, ide im na nerve, provocira ih, intrigira i jasno je da oni na to često nemaju adekvatan odgovor i onda jedino preostaje cenzura, zabrana, protjerivanje, crne liste i slično. Zabrinjavajuće je da  su danas u  mnogim društvenim poredcima, posebice u azijskim zemljama ili zemaljama istočne Evrope, određeni umjetnici u kućnim pritvorima, cenzurirani ili naprosto marginalizirani, nesubvencionirani, ne dozvoljava im se da rade i nekada je to otvoreno, direktno, sudskim kaznama i odredbama, a nekada mnogo podlije, lukavije, „demokratičnije“, pa se ti umjetnici stave na marginu, naprosto onemoguće da djeluju, a protežira se ili favorizira i ulaže u one proizvode ili djela koja su produžena ruka političkog mišljenja.

Da li su onda umjetnost i aktivizam u direktnoj vezi ili…?

MUSTAFIĆ: Mislim da je aktivizam domen društvene svijesti i odgovornosti prema zajednici kojoj neko pripada, a umjetnost je po svom biću integrirajuća i ona se apelativnim jezikom obraća zajednici –  tu ja vidim komplementarnost.

Mi ovaj razgovor vodimo u vrijeme  mogućnosti izbijanja nuklearnog rata, klimatskih promjena, zagađenja planete, kada se govori apokaliptičkim jezikom o kraju čovječanstva – umjetnici tu vrstu nemira, nespokoja, sljepila čovječanstva na putu kojim idemo osjete intenzivnije i dinamičnije nego neke druge djelatnosti.

Možemo li govoriti i o međusobnoj isprepletenosti , inspirativnosti…  veliki je broj umjetnika koji u ratovima zagovaraju mir poput Suzan Sontag koja je dolazila u Sarajevo  ili se stave na raspolaganje aktivističkim projektima poput  Svetlane Bojković koja je s ekološkim aktivistima stala pred kamion?

MUSTAFIĆ: To dolazi iz umjetničkog senzibiliteta da vjeruje da u javnom prostoru njihove riječi i djelo mogu da izazovu reakciju koja je disonantna u odnosu na većinsko mišljenje i često je hrabrija i radikalnija u toj svojoj poziciji, pa i usamljenosti spram većine koja ne vidi problem koji umjetnik prepoznaje.

To jeste najčešće polje slobode misli i izražavanja, a u posljednje vrijeme svjedočimo velikom učešću umjetnika, posebno u polju ekologije i zaštite okoliša gdje umjetnici kroz svoja djela hrabro progovaraju protiv korporativnog kapitalističkog liberalnog sistema koji je posvećen tržištu, profitu i zaradi i koje melje naše živote i ugrožava ih na više načina, od sigurnosnog, zdravstvenog i dalje.

Tu je, čini mi se, posebno prepoznat Oliver Frljić koji kao da vlastima „gura prst u oko“?

MUSTAFIĆ: Oliver je jedan iznimno važan teatarski redatelj koji radikalnim scenskim umjetničkim i estetskim jezikom otvara politička pitanja i to je vrlo važno reći. Njegova djela odzvone u jednom vremenu dramatično, uskovitlaju polemike, prokažu, a ne pokažu, određene pojave, ljude, fenomene koji su upitni, koji su akumulirana društvena gadost, ali te predstave i ta djela imaju i vrlo bitnu estetsku dimenziju, pored etičke i angažmana.

Postoje li i ako postoje gdje su granice umjetničkog djelovanja?

MUSTAFIĆ: Mislim da ih nema i ja sam tu vrlo otvoren – mislim da unutar umjetničkog djelovanja postoje drugi mehanizmi kojih umjetnik često nije ni svjestan i koji dolaze iz određenih koordinata društva, a to je autocenzura – umjetnik sam sebi postavlja limite do kojih može da ide u odnosu na djelo, a veliki umjetnici se često suočavaju sa samim sobom i iznenade sami sebe, ali se naprosto prepuštaju instinktu poštenja, dosljednosti, principijelnosti, pa i po cijenu sopstevene štete. Uostalom, nema ništa ljepše od definicije intelektualca  kao onog ko čini nešto za opštu stvar, a najčešće na ličnu štetu, materijalnu ili drugačiju.

Ako govorimo o granicama slobode i ako one ne postoje – može li umjetnik koristiti govor mržnje, zabranjene simbole i slično?

MUSTAFIĆ: Ne jer sloboda nije ugrožavanje drugog putem diskriminacije, diskreditacije, difamacije, posebno ne onih koji su drugačiji ili misle drugačije od tebe. Sloboda je uzvišeni duh u kom sam ja svjestan odgovornosti za ono što činim i radim.

Umjetnička istina ne mora da bude dokumentaristička i vjerodostojna originalu, ali ima smisla onog trenutka kada u sebi ima nezamjenjivi element etičkog kodeksa iz kog je nastala.

Koliko je umjetnost u cijeloj regiji, a vi mnogo radite u svim zemljama, slobodna, a koliko je pritisnuta raznim negativnim elementima prisutnim u ovom trenutku na tom prostoru?

MUSTAFIĆ: Jako malo! Objektivno – tolika je koncentracija moći u političkim oligarhijama – ekonomska, politička, društvena – da se oni čak i igraju s umjetnicima, pa ih puste da kao lajavci ili drekavci  govore okolo jer znaju da eho onoga što rade ne može ugroziti njihovu poziciju. Ali to nije demokratsko, nego autoritarno društvo jer demokratsko društvo je ono koje, kada se otvori neka tema u javnosti, vodi polemike, predstavi činjenice, sučeli stavovi i ako postoje ozbiljni elementi kompromitacije –  ljudi koji su involvirani u to snose konsekvence, u najmanju ruku  se povlače iz moralnog odnosa prema javnosti. Kod nas je obrnuto: mediji pišu, sa scene se upozorava na ozbiljne devijacije koje izazivaju srđbu i gnjev, ali se ništa  ne događa,  nego se to smatra još jednim u nizu krikova i apela koji se kod nas svakodnevno susreću u javnom prostoru i mi ne vidimo nikakvu konsekvencu, političku ili društvenu, čak ni kao korektivnu, a jedan od zadaća umjetnosti je da bude korektiv društva ili, ako je već ogledalo – da kritički preispituje sve, od tradicije do suvremenih tema koje nas okupiraju do futurističkih perspektiva, ali mi vidimo da, koliko god se umjetnici time bavili,  konsekvence su nikakve i onda veliki broj umjetnika osjeti pritisak koji je izrazito dominantan u polju društvenih mreža organiziranom hajkom botova, stranačkih poslušnika, dupelizaca i dupeglavaca koji ne izlaze iz njedara svojih lidera.

Koliko je nefer i odnos građana prema umjetnicima koji otvore teška pitanja? Evo primjer u Srbiji  prema Mikiju Manojloviću koji je nakon tamošnjih izbora rekao da je Aleksandar Vučić De Gol za opoziciju što se moglo tumačiti na različite načine, pa i ne kao pohvala Vučiću nego kritika opozicija, a Manojlović je dospio na neku vrstu crne liste.

MUSTAFIĆ: Moram priznati da se i meni ta izjava učinila izrazito licemjernom jer se radi o umjetniku koji je od tog režima za svog života dobio čast da se avion nazove po njemu i jer je on s bilo kojom vlašću u proteklom vremenu imao dijalog i prođu zbog svega onoga što je značio i znači u tom kulturnom prostoru. Mislim da umjetnici moraju biti precizni kada artikulira i prave Istorijske analogije, a analogija između Vučića i De Gola je Istorijski netačna i djeluje navijački jer slabašna, krhka dezorijentirana ili smrvljena opozicija u Srbiji nije prostor političke domišljatosti ili genijalnosti Vučića, nego je posljedica autoritarnosti režima kojim on vlada više od jedne decenije.

Kakva smrvljena opozicija – pa Mirjani Karanović nisu dozvolili da govori na onim velikim skupovima građana prije par godina?

MUSTAFIĆ: Jer je ta opozicija ideološki tako heterogena da je često alternativa Vučića i na fonu radikalnijeg nacionalizma nego ga Vučić demonstrira u javnom prostoru, ali je Vučić odgojio Zavetnike i druge desničarske grupe koje su sada ušle u Skupštinu Srbije –  nisu one došle slučajno, nego kao slijed tolerancije na crtanje murala s likom  ratnih zločinaca, skrivanje ratnih zločinaca po Beogradu i Novom Sadu, prema brutalnom odnosu prema civilnim aktivistima i organizacijama koje propituju rad sadašnjeg režim. To je režim koji je narušio stidljive diplomatske korake u približavanju Srbije, Hrvatske i BiH – upravo je za Vučićevog režima došlo do narušavanja tih odnosa u kojem je odmah dobio svog burazera u liku i djelu Zorana Milanovića, a mi u BiH to jako dobro znamo jer se sve to reflektira na nas. Mi smo ovdje u potrazi za autohtonim politikama koje se neće reflektirati na srpsko-hrvatske ili srbijansko-hrvatske  odnose gdje  ne postoji konsenzus ni oko čega osim oko rasparčavanja BiH i ja očekujem od umjetnika kao što je Miki Manojlović da vrlo jasno, kao pokojni Mirko Kovač, dijagnosticira zlo, imenuje ga, označi i da mu se suprotstavi, a ja mislim da Aleksandar Vučić to jeste, i srbijanskom društvu i regionalnom miru i stabilnosti.

A šta je najveće zlo u BiH?

MUSTAFIĆ: Mislim da je to etnička demokracija i da je ovo što mi živimo suspenzija slobode. Nas dvoje sada, ako želimo na bilo koji način da imamo kompleksni identitet u javnom prostoru – mi smo reducirani, ne svojom voljom, nego raznim ustavnim aranžmanima, propisima, procedurama i pravilima na određenu etničku grupaciju ili, ako to formalno i pravno odbijamo, idemo u domen nižerangiranih građana –  ostalih, onih koji pripadaju manjinskim uvjerenjima i pravima ili svih onih koji smatraju da je nadnacionalno referiranje na ono što jesmo i ko smo jer to u ovom društvu  nije prepoznatljivo. Kada bi mene neko pitao šta sam po nacionalnosti, ja boi rekao da sam redatelj, umjetnik, otac, prijatelj, sin, brat, pa navijač FK Sarajevo, pa Balkanac, pa Bosanac i imam niz koji su mi prioritetni  u odnosu na  etničko -vjerski, a u našem društvu se danas sve što delamo ili radimo i mislimo pokušava formalizirati kroz taj rastakajući model svebosanskohercegovačke kulture.

Ali i većina građana olako pristaju na odustajanje od svojih ličnih identiteta i prihvatanje kolektivnih?

MUSTAFIĆ: Kako neće kada od malih nogu, a sada već imamo generacije rođene poslije rata,  odrastaju u kulturi nasilja, poricanja i laži, etničke distance, a revizionističkim udžbenicima koji se ne slažu ni oko geografije i oko toga da li rijeka prolazi kroz grad ili pored grada…  Mi imamo građane koji i s univerzitetskim statusima,  doktorskim titulama i diplomama, na knjigama koje mi nismo čitali jer ih smatramo boflom i šupljikatima, plagijatima  postaju nastavni kadar, nastavničko osoblje i mi sada dolazimo u jednu poziciju u kojoj se više ne borimo s paralelnim narativom koji je lažni, nego s institucionalnim narativom. Uzmite samo polje antifašizma: imamo stav da četnički pokret u Drugom svjetskom ratu nije bio kvislinški; imamo rehabilitaciju ideologija zla i radikalizma i laž u kojoj državna akademija tog Mikija Manojlovića De Gola drži Dražu Mihajlovića i Tita na istom zidu kao ekvivalent; imamo to da  Za dom spremni, taj grozni pozdrav koji je milione ljudi otpremio u smrt, predstavljaju kao stari povijesni pozdrav hrvatskog naroda ili ovdje gdje mi živimo imamo praksu da u gradu u kojem ćemo uprijeti prstom u Banjaluku i Mostar u kojima se ulice i trgovi nazivaju po ratnim zločincima, školama i ulicama dajemo imena  po ustaškim kvislinzima, po saradnicima okupatora, po onima koji su brukali svoj etnicitet jer su u drugom svjetskom ratu šutjeli i priklanjali se jačem dok su odvodili njihove slabije komšije označene žutom trakom.

Jesmo li mi onda poraženi, da li su poraženi pobjednici u antifašističkom ratu?

MUSTAFIĆ: Antifašizam je jedina platforma koja Bosni i Hercegovini može donijeti oslobođenje…

Ali mi imamo političare koji pričaju o borbi protiv antifašizma…

MUSTAFIĆ: Mi imamo još gore – političare koji će mene, na osnovu ovoga što sada govorim,  označiti kao radikalnog i nazvati me fašistom. Mi imamo pojmovnu zbrku oko toga šta je antifašizam koji u 21-om vijeku mora biti remoduliran i koji se i proširio. Mi sada  imamo prepoznavanje politike i ideologije iz prošlosti u ovom vremenu, a to više nisu folklorni crnokošuljaši koji nekoga pretuku ili spale knjige, ali jesu oni koji povratnicima u Bijeljinu ili neki drugi grad kažu da je balijama zabranjen ulaz u autobus. U čemu je razlika? U tome što nemaju uniformu.

Kada govorimo o slobodi umjetnosti, svjedoci smo da često u budžetima za nju  nema novca iako je to naš novac i naša umjetnost – šta to znači?

MUSTAFIĆ: To je namjerno jer oni u umjetnosti osjete subverzivni i kritički potencijal i nije im prijatno, pitaju se zašto bi financirali nešto takvo. Zamislite kako na svijest autokrate djeluje kada ga u pozorištu prozovete za kriminal, nepotizam, korupciju, gdje igramo Branislava Nušića i Steriju Popopvića ili Mešu Selimovića i Ivu Andrića i kada oni prepoznaju obrasce njihovog ponašanja. Naravno da im to ne odgovara i da je za njih mnogo bolje finansirati neki komad u kom se promoviše nacionalromantizam, neka epopeja, mitologija, junačenje, pesničarenje… Uz to ide i kič, a kič je platforma fašizma i uz to ide nacionalni kič. Ono što je strašno u javnom prostoru jeste to što će neko ovo što ja kažem prepoznati kao agendu socijaldemokratskih i socijalnoliberalnih partija i reći da je Dino liberal, komunista, crveni – i to je sada zona u kojoj se diskreditira sve  što je nama bilo nasljeđe, a to je modernost. Mi  govorimo o važnom fenomenu koji je nestao s Jugoslavijom koja je bila zemlja modernosti i emancipacije, a zemlje nastale na razvalinama Jugoslavije su anahroni model ili  come back nečeg što je etnonacionalizam koji producira fanatizam i fašizam i kao takav želi platformu i podršku za svoje postojanje.

Šta onda vlast radi kada budžetski novac za umjetnost daje fondovima kojima upravljaju politički kadrovi koji kreiraju kriterije, možda čak i po političkom diktatu?

MUSTAFIĆ: Nama kriterija! Posljednjih godina su se strukovne asocijacije i udruženja kao socijalni lanci organizirali oko kontrole i distribucije budžetskog novca tražeći da to ima određene propise  i pravila. Primjerice, Narodno pozorište od 2006-te nije imalo sistematizaciju radnih mjesta i sada smo je usvojili, u martu 2022-ge, i sada će je imati i sve javne kulturne institucije da bi imali pravnu regulativu,  da bi uspostavili odnos na bazi pravnih propisa kako više ne bismo imali prostor za manevar i nedorečenost pravnih akata koji su onima koji odlučuju davali prostor da na razne načine se postave prema tim institucijama.  U tom smislu mi imamo nesvakidašnje primjere u kojima o važnim pitanjima odlučuju ministri ili ministrice koji  najčešće ni po vokaciji nisu bliski funkciji koje obnašaju kao naprimjer Zora Dujmović u Vladi Federacije BiH koja je sve učinila da demetropolizira Sarajevo i deinternacionilizira našu kulturu i da je prevede u ono što je domen njenog stranačko-političkog ideološkog djelovanja, a  to je etničko-folklorni element, ali ne umjetničko stvaralaštvo etničkog folklora koje je iznimno bogato i zanimljivo i naše kulturnohistorijsko nasljeđe, nego na ono što je domen vulgarnosti, kiča, nacionalizma… svega onog protiv čega se kultura bori jer je ona sveobuhvatna i integrirajuća, a ne dezintegrirajuća.

Kada pogledate linije financiranja u budžetima lako je primijetiti politiku režima, a to je da se sve što ima atribuciju BiH  – Zemaljski  muzej, Umjetnička galerija, Kinoteka, Istorijski muzej kojem mnogo više odgovara naziv Muzej revolucije – dakle sve što je čuvar kolektivne memorije BiH pokušava etnizirati i fragmentirati. Njihova jedina nesreća je što u neolitu nije bilo Srba, Hrvata i Bošnjaka i što leptire i minerale ne mogu podijeliti na konstitutivne ili što na špicama filmova u  Kinoteci stoji multietnički sastav ekipa  ili što u Muzeju revolucije postoje dokazi da su ljudi ginuli noseći na usnama rečenice ili strofe pjesama koje slave slobodu u zajedništvo. To su sada vrlo jasni politički orijentiri u kojima se ugrožavaju institucije kulture i umjetničkog stvaralaštva u svemu što je činilo sadržaje i što jeste dio našeg pluralnog bh-identiteta.

Postoji li neka niša u umjetnosti koja je samoodrživa, koja je zaštićena od političkih uticaja?

MUSTAFIĆ: Ne! Uz to moramo biti svjesni da je još uvijek mnogo lakše u većim gradovima kao što su Sarajevo ili Tuzla, nego u Mostaru gdje je sve podijeljeno ili u Lukavcu, Zvorniku, Foči, pa i Banjaluci gdje je jako teško bez prisustva međunarodnih fondacija, fondova EU ili fondova za zapadni Balkan gdje postoje linije financiranja za kulturu koje mogu da dovedu nezavisnu scenu ili civilne aktiviste. Bez toga bismo  imali totalni mrak.

I na kraju – treba li umjetnost aktivizam da je spašava i ojača ili aktivizam umjetnost  da joj daje vjetar u leđa?

MUSTAFIĆ: Pa ja sam od studentskih dana uvijek bio aktivista i nikada nisam uspio da odvojim aktivističko djelovanje od umjetničkog angažmana.

Izvor: slobodanarodu.ba