Zbog čega su predložene izmjene Zakona o slobodi pristupa informacijama izazvale toliku buru u novinarskim krugovima i nevladinim organizacijama? Šta je u predloženim izmjenama suštinski sporno?

Suštinski problem je što strahujemo da bi se tim izmjenama, ukoliko one budu usvojene u predloženom obliku, omogućile skrivanje informacija od javnog interesa, pod krinkom zaštite privatnosti. Po postojećem zakonu, kao, uostalom, i po međunrodnim standardima u ovoj oblasti, pretpostavka je da su informacije u posjedu javnih organa javno dobro, da su vlasništvo svih nas, svima dostupne.

Dakle, neobjavljivanje ili zadržavanje informacije je izuzetak, koji mora biti zakonski utemeljen. Sada se taj princip pokušava okrenuti naglavačke: pokušava se na mala vrata nametnuti princip da je informacija u pravilu nedostupna javnosti, osim u slučajevima kada se odredi ili utvrdi suportno. Mada se sve ovo na prvi pogled može ličiti na ispraznu skolastičku raspravu o broju anđela na vrhu igle, radi se o suštinskom udaru na demokratičnost, transparentnost i slobodu izražavanja.

To bi bilo otprilike kao kad bi neko izmjenio krivično zakonodavstvo na način da se, umjesto pretpostavke nevinosti, nametne pretpostavka da je svako kriv dok ne dokaže suprotno. Zamislite kakva bi to situacija bila!

Šta je Udruženje BH novinari uradilo kako bi ukazalo da su ovakve zakonske izmjene nedopustive?

Udruženje BH novinari je već, u sklopu javne nedavno završene javne rasprave o ovom zakonskom prijedlogu, organizovalo debatu u Sarajevu i zaključci sa te rasprave su poslati predlagaču, Ministarstvu pravde BiH. Na toj debati su učestvovali predstavnici organizacija civilnog društva i međunarodnih organizacija, te novinari, urednici i vlasnici medija, koji su se složili da bi usvajanje ovih izmjena bio udar na temelje prava na slobodan pristup informacijama.

Završetkom javne rasprave, naše aktivnosti se ne završavaju i mi ćemo u Banjaluci uskoro organizovati novu debatu na ovu temu, na koju smo pozvali i predstavnike predlagača i Agencije za zaštitu ličnih podataka u BiH. Eto prilike da na licu mjesta razjasnimo koji podaci mogu biti nedostupni, u cilju zaštite privatnosti, a kada je javni interes naprosto preči od zaštite privatnosti.

Dostupnost informacija je moćno oružje u borbi protiv korupcije, to uvijek moramo imati na umu! Zaštita privatnosti, slikovito rečeno, znači da ne možete sa kamerom ući u nečije kupatilo ili spavaću sobu. Ali, ako se u tom kupatilu ili toj spavaćoj sobi potpisuje ugovor o prodaji naših rudnika, ili trošenju miliona iz našeg budžeta, onda, molim lijepo, nema privatnosti! Jer, kupatilo jeste privatni proostor, ali budžetski milioni i rudnici su javno dobro i informacije o njima se ne smiju skrivati!

Bura oko ovog zakona je izazvala i reakcije predstavnika međunarodne zajednice, reagovali su i predstavnici OSCE i američki ambasador Patrik Mun. Može li to biti povod za spekulacije, kakve smo već mogli čuti, da su NVO aktivisti u dosluhu sa „stranim faktorom“?

Da, da, to su one čuvene priče o domaćim izdajnicima i stranim plaćenicima.  Pa dobro, spekulacije takve vrste su već dio folklora na Balkanu.

Mislim da su predstavnici međunarodne zajednice prije svega željeli da ukažu na to da bi pomenute izmjene zakona bile u suprotnosti sa međunarodnim i evropskim standardima u ovoj oblasti, na kraju krajeva i u suprtnosti sa nekim odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Mnogo je značajnije što su se protiv predloženih izmjena pobunile domaće snage, što je dokaz da imamo kapaciteta da prepoznamo udar na demokratska prava i slobode i suprotstavimo im se.

Praksa je pokazala da postojeći Zakon o slobodi pristupa informcijama nije savršen, nije omogućavao istinski pristup relevantnim informacijama?

To je tačno, ali to ne znači da zakon koji, pokazala je praksa, ima nedostataka, treba zamijeniti još gorim. Pokušaj izmjene zakona na ovakav način, pokušaj je da se legalizuje i društveno opravda već postojeća praksa opstrukcija i pritisaka kojima se na sve načine pokušavaju prikriti informacije.

Imali smo već sijaset živopisnih primjera da, recimo, pojedine institucije u eri interneta i pametnih telefona odgovore na novinarska pitanja šalju isključivo poštom. Naravno, sve to u nadi da će, dok poštar stigne, tražena informacija biti zastarjela i za medije neupotrebliva.

Ili, pozivajući se na zakon, odgovor se šalje u propisanom roku od 15 dana, a onda 15. dana stigne odgovor da je nadležnom organu potrebno dodatno vrijeme da pripremi i obradi podatke. Ili recimo, medijima se pošalje dnevni red sjednice Vlade, u kojem stoji da će 30. tačka biti odluka o predmetu K 3895, ili tome slično. Čim se pojave te šifre sa brojkama i slovima, budite sigurni da se iza toga krije neka ujdurma koju valja sakriti od javnosti. Imali smo čak i totalno apsurdnih situacija, poput one da Poreska uprava RS ne može dostaviti podatke o poreskim dužnicima, jer je to, navodno, poreska tajna. Ma nemoj! Kad neko plati državi milione maraka poreza, to jeste poreska tajna, ali ako neko ne plaća porez, to nije tajna nego krivično djelo! Taj koji se bogati, a ne plaća porez, krade naš novac od naše djece.

I to nije sve. I zabrana pristupa predstavnicima Centra civilnih inicijativa sjednicama Parlamenta BiH, bahato ponašanje pojedinih političara prema novinarima, odvlačenje pažnje javnosti spektakularnim hapšenjima ljudi, koji kasnije bivaju oslobođeni, ili pompeznim „istorijskim“ izajvama - sve su to načini da se prikriju relevantne informacije, novinari spreče da rade svoj posao, a javnost ostavi u neznanju. Imali smo i onaj sada već čuveni slučaj skrivanja imovinskih kartona izabranih zvaničnika, takođe pozivanjem na zaštitu privatnosti. To je opasan paradoks!

Vidite, ako neko želi da sačuva privatnost, neka se ne bavi politikom, politika je javni posao, političari donose odluke koje utiču na živote svih nas i raspolažu našim novcem i drugim društvenim resusrsima. Ako se bavi politikom, onda molim lijepo, neka prikaže i to pošteno i istinito, šta ima, a šta nema kada stupa na dužnost. I onda opet, kada mandat završi, neka pošteno i istinito prikaže šta je stekao. Ako znamo kolika mu je za mandata bila plata, a imamo pravo da znamo, i ako znamo da zbog sukoba interesa nije mogao da se bavi drugim poslovima, onda kalkulator u ruke pa da vidimo kako se „pošteno“ stiču milioni! Nema prevare, čista matematika. I ne treba puno pameti, da se zaključi šta se krije iza računice, kada neko sa platom od, recimo 2.000 KM, podigne kredit sa ratom od 5.000 KM mjesečno! Koja mu je to banka dala kredit i na osnovu čega! Pokušajte vi da dignete kredit od 50 KM, kladim se da će vam tražiti dva žiranta plus hipoteku!

(Frontal)