Intervju
Ognjen Radović: Čekanje i traganje da se knjiga objavi u papirnom izdanju postaje sve zahtjevnije
Ognjen Radović je pisac, poetičar iz Banjaluke koji je do sad objavio četiri zbirke poezije ”Narukvica vetrova”, “Tahtaline”, “Hapo biraki” i “Origo”, a njegove pjesme su tokom proteklih godina uvrštene u mnogobrojne zbornike i antalogije. Rad na petoj zbirci je počeo u zimu 2011. godine. U međuvremenu čeka da nove tehenologije izdavaštva već raširene u svijetu dođu u punom zamahu i u naše krajeve, jer kako ističe time se proces izdavanja može brzo i jednostavno završiti.
Svoje prve pjesme objavio si prije 12 godina, da li si tada već mogao da
pretpostaviš svoj književni put i pravac ili su potonja dešavanja
dolazila stihijski i nenadano?
Da, počeo sam da pišem prije
12 godina. Sve je bilo iznenadno. U početku odnosno sa prvom knjigom sam
bio prilično neorganizovan kad je riječ o rasporedu pjesama unutar
zbirke i samom konceptu i nikako nisam mogao pretpostaviti da će sva ta
zbrka na papiru vremenom postati nešto manja. Mada ono što sam tad mogao
da naslutim jeste da će mi vremenom koncept same zbirke postati mnogo
važniji. Tako je i bilo, samo mi je za taj pomak trebalo još sedam
godina.
Neizbježna je tvrdnja da su pisci, književnost pa i sama umjetnost u
našem podneblju skrajnuti, a među njima poezija još ponajviše. Dijeliš
li takvo mišljenje...tvoje viđenje sveopšte situacije i tebe u svijetu
domaćih pisaca?
Umjetnost ovdje jeste dosta posrnula i jeste
stavljena negdje sa strane, međutim razlog za takvo stanje ne leži samo u
nedostatku novca nego i u neinventivnosti umjetnika i umjetnica kao
stvaralaca i kao menadžera nego i u nedovoljnoj mobilizaciji publike.
Čini mi se kako ni publika nije sasvim sigurna šta želi tako da i to
dodatno komplikuje stvar. Što se mene tiče, ja sam se uvijek držao po
strani i to najviše mojom zaslugom mada je moguće da su tome doprinijele
i moje pjesme što lično ne vidim kao problem dok god
nekako uspjevam doći do publike.
Institucije su tu da između ostalog i institucionališu. Ja ne vidim toliki problem u iznosu, koliko u tome kako se novac raspoređuje. Zašto se i jedan kvalitetan grafički roman ne bi takmičio sa sebi ravnima u istoj kategoriji? Mislim da je ključ u strogom definisanju kategorija u kojima se može takmičiti. Moguće je da je sve ovo praktikuje, ali kao neko ko nije dublje uključen u sve ostaje mi da se pitam i da nagađam. Kad je riječ o mlađima i starijima, ta podjela nije bitna ako se određeni dio ukupnog predviđenog budžeta odvoji za nove glasove i ako je kvalitet presudna stavka prilikom pregleda rukopisa.
Možda bi zapravo trebalo manje da se razmišlja o tome, a više o dobrom rukopisu koji svoj put mora da nađe do publike i na druge načine izuzev kroz konkurse. Moderna tehnologija pruža mnogobrojne nove načine i puteve samo ju je potrebno iskoristiti. Dok god budemo razmišljali (i sam se ponekad pokušavam otrgnuti od takve pomisli) da je za objavu knjige dovoljno nekoliko recenzija, pečata i sličnih administrativnih obaveza do značajnijeg pomaka u kvalitetu rukopisa neće doći. Naravno ovo nije jedini razlog, ali mi se nekako čini da je gotovo jednako bitan kao i drugi.
Riječ, dvije o dosadašnjem književnom opusu, inspiraciji i skorašnjim planovima?
Poslije objavljene četvrte zbirke koja je urađena samo u elektronskom formatu i koja je po mnogo čemu bila prekretnica, napisao sam još tri rukopisa. Plan za te tri zbirke ("Indigo", "Rukavci" i "Atakama" ili "Holi") je bio da ih objavim u štampanom obliku, međutim mislim da ću uskoro da dignem ruke od papira, jer čekanje i traganje za načinom da se knjiga objavi u papirnom izdanju postaje sve zahtjevnije i zamornije tako da je energiju možda bolje usmjeriti na stvaranje, a proces izdavanja svesti na nužnost koje se može brzo i jednostavno okončati. Ipak da bih to mogao da učinim, moram sačekati da se dogode dvije stvari - da se birokratske zavrzlame dodatno osavremene i da nađem programere i programerke koji bi svojim radom i idejama željeli da ove i naredne zbirke prilagode savremenom načinu čitanja i kretanja kroz riječi. Nadam se da to čekanje neće trajati duže od mog strpljenja.
(Foto: Aleksandar Arsenović/Frontal)
