LGBT - priče iz komišiluka

Rekli su o LGBT aktivizmu

Pogledajte kroz oči troje mladih ljudi koji žive u tri grada BiH, Banja Luka, Mostar i Sarajevo sa kojima razgovarali na temu LGBT aktivizma, kod nas i u svijetu. Da li i u kojoj mjeri je ova vrsta aktivizma prisutna u BiH, kako na njenu ulogu i razvoju gledaju aktivisti, i postoji li potreba decentralizacije, neka su od pitanja, a odgovori slijede:

autor: Frontal

Kako vi vidite pojam i ulogu LGBT aktivista u svijetu i kod nas?

Jasenko Suljetović:  Pa, pod pojmom aktiviste vidim osobu koja ne trpi društvenu i/ili političku nepravdu i koja se trudi zalagati za građansko društvo.  LGBT aktivisti i aktivistkinje mogu imati bitnu ulogu u edukaciji i motivisanju društva, kao što možemo vidjeti iz primjera većih zapadnih gradova, ali je situacija malo drugačija kada govorimo o Bosni i Hercegovini, obzirom da ne postoji formirana i javna grupa aktivista i aktivistkinja koji se isključivo bave LGBT pravima u BiH. Takođe, BiH je posebno područje čijem stanovništvu je potreban drugačiji pristup od aktivističkog modela koji je primjenjivan u zapadnim društvima. BH društvo nakon svog prelaska u demokratiju i njene vrijednosti, nije svjesno svojih prava i samim tim prava drugih te je samim tim proces borbe za jednakost ljudskih prava LGBT osoba teži, ali ne nemguć.

Ines Pušić: Mišljenja sam kako je LGBT aktivizam jako dobra i pozitivna stvar za LGBT zajednicu, jer postoji još mnogo država u kojima su homoseksualnost, biseksualnost i transrodnost tabu teme, pa mogu slobodno reći kako ni u BiH nije puno bolja situacija, stoga smatram da se kroz aktivizam ljude prvenstveno može upoznati i edukovati o tim temama, a onda i ohrabriti sve ostale da izađu iz ormara i učine nešto po pitanju svojih prava.

A. M.: Meni je fascinantan dio, što se tiče LGBT pokreta, onaj kada je sve krenulo i ta subkultura koja je oblikovala cijeli jedan pokret krenuvši od muzike (Disco - jer su zapravo jedino u klubovima bili zaštićeni i mogli da budu ono što jesu i druže se, a druženje je veoma bitan momenat) do hrabrog istupa na ulice i borbe za ostvarenja svojih prava da se više ne bi morali kriti (tu prvenstveno mislim na prajdove, naročito one početkom 80’tih u Americi). A što se tiče uloge LGBT aktivista kod nas u diplomskom radu sam napisala sljedeće:

“Strah vladajućih religijsko – političkih elita od “pedera” zapravo predstavlja strah od drugačijeg. Sve ono što se ne uklapa u njihove šablone dozvoljenog i prihvatljivog je znak za uzbunu i napad svim sredstvima na one koji se usude biti drugačiji. Biti queer (drugačiji) zapravo danas predstavlja onu istinsku struju koja može donijeti promjene zasnovane na solidarnosti, ravnopravnost i prihvatanju različitosti. Zato uopšte nije za čuditi se tolikom otporu na spomen bilo kojeg slova iz LGBTTIQ skraćenice.”

Da li ste ikada zbog svog aktivizma imali neugodnih iskustava?

Jasenko Suljetović: Zbog aktivizma konkretno ne. Ali obzirom da otvoreno živim kao gay muškarac od 17te godine, imao sam neugodnih iskustava. 2007. na Zagreb Pride sam napadnut, verbalno i fizički. U Brnu, u Češkoj Republici sam verbalno napadnut, dok se ostala iskustva u BiH uglavnom svode ili na dovikivanja ili prijetnje, ali mi je lično lakše živjeti s tim nego sa pritiskom kreiranja lažnog sebe da bi me neko prihvatio. 

Ines Pušić: Što se mog aktivizma tiče nekih velikih neugodnosti nisam imala, ali znalo se dogoditi da budem izložena neugodnim komentarima na račun LGBT osoba od strane kolega sa fakulteta, ili na Facebooku i raznoraznim portalima, posebno u zadnje vrijeme dok se u Hrvatskoj održavao referendum "U ime obitelji".

A.M.: Kada smo registrovali "Okvir" imali smo dosta problema u Ministarstvu Pravde BiH jer je nam je bilo rečeno da je to opasnoi da neke uposlenike dovodimo u opasnost i neugodan položaj?! Bilo je raznih situacija, verbalnih napada i sl. ali ja nisam doživjela fizički napad nikad. Jesmo jednom prilikom ali tu se radilo o političkom aktivizmu dok smo radili akciju sa pokretom "Dosta!" u Visokom… druga priča.

Šta je po vama osnovni razlog zbog kojeg u BiH ima malo aktivista?

Jasenko Suljetović: Pa razloga i faktora može biti više. Sa jedne strane, manjak LGBT aktivista i aktivstkinja se može pripisati strahu od nasilja, što igra jako veliku ulogu, dok sa druge imamo činjenicu da stanovništvo u BiH ima problem sa unifikacijom oko zajedničkog cilja što je samim tim i prepreka ne samo za aktivizam na državnom nivou već i za bilo koju drugu društvenu promjenu koja bi poboljšala položaje građana i građanki oba BH entiteta. 

Ines Pušić: Osnovni razlog zašto je u BiH premalo aktivista po mom mišljenju je kao prvo nesređena država. Uzeću za primjer grad Mostar, iz kojeg sam i sama, ljudi su preživjeli rat, živimo u podijeljenom gradu, mržnja je prevelika samo na nacionalnoj osnovi, razlike su ogromne, tako da su se ljudi jednostavno začaurili, mladi su bez posla, bez perspektive, živimo u stanju apatije. Malo kome se da pored takve situacije biti još i revolucionar.

A.M.: Ljudi su generalno razočarani i ne vide smisla u tome da se aktiviraju na bilo koji način i nešto pokušaju. Ima tu i dosta onih koji misle da se na taj način dovode u opasnost i ugrožavaju potencijalnu mogućnost zaposlenja u budućnosti (da se ne zamjere nekom). Malo smo i mi narod ulizica i čekamo da neko drugi sve riješi dok ja šutim i čekam. A neki misle da je to fešn hipstarski hir, što ponekad i izgleda tako…

Morate biti svjesni jedne stvari po pitanju manjih mjesta tu je struktura građanstva znatno izmjenjena nakon rata i došli su ljudi koji su izrazito vjerski i tradicionalno nastrojeni i oni stvaraju atmosferu u kojoj nije jednostavno istupiti u javnost i boriti se za svoja prava. Rizik je veliki jer ćete biti obilježeni i izbačeni iz društvenih tokova, a kazniće i vašu porodicu ili će vaša porodica da vas se odrekne. Moramo shvatiti da su većinom mladi ljudi aktivisti i aktivistkinje koji nisu finansijski nezavisni i nije jednostavno pozivati nekog na akciju kada znate da rizikujete da ta osoba ostane na cesti i šikanirana od strane cijele zajednice (ovo je vezano isključivo za LGBT aktivizam). 

Šta bi moglo da poboljša decentralizaciju aktivizma?

Jasenko Suljetović:  Problem aktivizma je naravno problem političke prirode obzirom na posebno uređenje BiH. Aktivizam se uglavnom bazira na entitetskim granicama što je jako loše i ne može poboljšati situaciju već suprotno.  Decentralizaciju aktivizma može uveliko poboljšati međuentitetska saradnja. Po meni, neophodno je uvesti što veću saradnju nevladinih organizacija iz Republike Srpske i Federacije BiH kroz radionice, edukacije, sastanke itd. radi zarad kreiranja tog zajedničkog cilja i unifikacije. Ovo se naravno može i treba primjeniti ne samo na nevladine organizacije već i na entitetske institucije. Povezanost fakulteta, institucija, organizacija (vladinih i nevladnih) je na jako lošem nivou.  Ne postoji razmjena ideja, mišljenja, iskustava ljudi, a ako postoji na jako je niskom nivou. Bez svega ovoga ne možete imati uspješan aktivizam a još manje decentralizovan. 

Ines Pušić: Decentralizaciju aktivizma sigurno da bi moglo pomoći organizovanje nekih radionica u manjim mjestima, projekcije filmova koje su se već i radile, ili pokretanje udruženja u manjim mjestima koje bi se bavile aktivizmom, ali tu se dolazi do velikih problema kao što su finansije i siguran prostor. Primjeri iz većih gradova sigurno da mogu jako pomoći. Kako kažu, malim koracima do velikih uspjeha!

A.M.: Jednostavno da se projekti ciljano pišu i implementišu i u manjim mjestima. Znači da osobe sa iskustvom dođu u manja mjesta i pokušaju da urade nešto po određenom pitanju, a naravno potrebna je i finansijska te logistička podrška. Idealno bi bilo da još postoji i institucionalna podrška ali za početak ne bi bilo loše ni da neko počne propitivati stanje u tim sredinama i na osnovu tih informacija krene sa realizacijom određenih aktivnosti.

Koje su konkretno vaše aktivnosti koje ste do sada radili, kada, gdje, sa kojim ciljem?

Jasenko Suljetović: Znate kako, moj aktivizam je uvijek nekako bio individualan. Nisam nikada istupao za neku organizaciju ili u ime neke organizacije. Istupao sam uvijek u svoje ime i govorio protiv nepravde. Moj aktivizam je počeo 2006. kada sam nazvao Zabranjeni Forum i predstavio se punim identitetom kao gay muškarac.  Poslije toga sam, edukacijom, počeo intenzivno da zagovaram ljudska prava, ne samo LGBT osoba, već svih ljudi. To sam u početku radio tako što sam dijelio brošure, promotivne i edukativne materijale po kafićima, obrazovnim ustanovama.  2007. godine sam otišao na Pride. Bio sam učesnik u filmu ''To je naše dijete'' 2010. koji je dobio nagradu na festivalu u Banjoj Luci. Radio intervju sa njemačkom televizijom ARD. Bio na Brno Pride-u.  Ali vremenom sam shvatio da je bolji pristup 1 na 1 i taj lični momenat. Na primjer, većina mojih muških prijatelja su heteroseksualni, i na početku su imali strah da ih sve posmatram kao seksualni objekat, jer nisu shvatali da gay muškarce privlače drugi gay muškarci. Pored toga, nekako svi oni su očekivali taj neki sveprisutni stereotip feminiziranog muškarca koji vrišti i drami, a dobili su osobu koja je Play Station fanatik, što je posmatrano kao neki hetero momenat, i nisu očekivali da mogu imati nešto zajedničko sa ''pederom''

Mislim da su mene kao gay muškarca prihvatali jer to nisam nikada krio.  Naravno, ne idem ulicom i ne uzvikujem to, ali sam iskren prema ljudima o tome ko sam i šta sam, i ljudi ipak reaguju na iskrenost. Naravno, ne može me svako prihvatiti i/ili odobravati i to je naravno pravo svake osobe koja živi ovde, ali uvijek sam bio spreman odogovoriti na bilo koje pitanje o sebi jer jedino tako možemo ljudima približiti nešto. Mogu ja ljudima pričati o patnjama ljudi tamo negdje u nekim gradovima, ali mislim da to nema neki rezultat. Moraš biti spreman stati iza sebe i svojih riječi, svog identiteta, stavova i ideja. Ako to ne možeš učiniti onda i taj aktivizam ne može uspjeti. A što se tiče cilja… pa cilj mi nikad nije bio mahanje duginim bojama i provociranje nekoga, iako to nekada ljudi tako posmatraju. Moj cilj jeste implementacija prava koja garantuje Dejtonski sporazum i ostali zakon na entitetskom nivou.  Meni lično ne treba zastava, nego prava koja su zagarantovana svim građanima i građankama Republike Srpske i Federacije BiH.

Ines Pušić: Prva aktivnost koju sam radila je bila nakon radionice Sarajevskog otvorenog centra u Mostaru. Nakon te radionice sam se povezala sa nekim ljudima i odlučila aktivirati. 17.05. povodom svjetskog dana borbe protiv homofobije u Mostaru smo kačili zastave duginih boja, pa smo imali akciju lijepljenja naljepnica koje smo isto dobili zahvaljujući SOC-u, i prošli mjesec smo u Mostaru imali projekciju filma o biseksualnosti "Biti usput" , takođe u organizaciji SOC-a, gdje sam se isto aktivirala i pokušala informisati što veći broj ljudi o događaju, na koji se, mogu s ponosom reći, odazvao veliki broj ljudi.

A.M.: Za mene je ovo teško pitanje pošto imam preko 10 godina volonterskog iskustva. Učestvovala sam na raznim akcijama širom BiH, bila sam predstavnica bihaćke ćelije pokreta "Dosta!" te sam u Sarajevu bila dio tima koji je osnovao organizaciju "Okvir". Sarađivala sam sa dosta organizacija od Zašto Ne, Q, SOC-a, Okvir, Re:elemnta, OneWorldSEE, zenskaposla.ba, COR Una… moja je logika da kao individua podržim sve što smatram da je dobro za naše društvo i da je usmjereno ka pozitivnim promjenama.

Šta vas je lično podstaklo da postanete aktivista?

Jasenko Suljetović: Ja sebe lično ne bih nazvao aktivistom jer ja reagovanje na društvenu i političku nepravdu ne posmatram kao aktivizam nego kao odgovornost svih građana i građanki.  Pošto sam odrastao u recimo, tipičnoj balkanskoj disfunkcionalnoj porodici okrunjenu što društvenim, što religijskim šovinizmom, i djelimično začinjenu PTSP-om, prilično rano sam uočio neravnopravnost prije svega u odnosu društva prema ženama, a zatim i svim ostalim kategorijama u društvu koje nisu u tri dominantne skupine. Uglavnom, tokom svog djetinstva sam bio sučen prvo sa konceptom nasilja u porodici koje je trajalo pa mogu reći dok se nisam odselio, što je bilo u mojoj 18oj godini. Nasilje prema ženama i djeci sam susretao ako ne na dnevnoj, onda sigurno na sedmičnoj bazi, u gradu, komšiluku, institucijama čitav svoj život, i nije mi bilo jasno kako mi društvo može praviti problem oko toga što se ne uklapam u predviđene norme dok sa druge niko se ne iznenadi na prizor majke i djece koji bježe od pijanog oca, ili uopšte na bilo koji prizor nasilja.Pošto sam čitavo djetinstvo imao lični primjer šta ne treba da postanem u životu, suočio sam se sa izborom ili da budem iskren prema sebi i drugima ili da napravim lažnu sliku sebe prijateljima i porodici na osnovu koje bi me svi lažno i voljeli jer to ne bi bio ja. To bi eventualno vodilo do toga da bi se probudio u 45oj godini, oženjen,  najvjerovatnije alkoholičar sa još jednom disfunkcionalnom porodicom. 

Ines Pušić: Želja za promjenom, za većom vidnosti LGBT populacije, za većim prihvatanjem u društvo me navela da se uključim u aktivizam. Želim da ljudi u manjim gradovima vide kako se to događa i oko njih, kako LGBT osobe nisu bolesnici, nego normalne osobe poput njih, koje se nose sa istim problemima kao i oni, koje isto žive, dišu, školuju se, rade, plaćaju porez, itd.

A.M.: Želja da nešto uradim i pokušam promijeniti to prokleto učmalo stanje u kojem se ovo društvo nalazi.

*Tekst nastao u saradnji sa Helsinškim parlamentom građana Banja Luka i Sarajevskim otvorenim centrom

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog