izvor: karadara.net

Iako je bilo prilično hladno u odnosu na druge večeri, dosta ljudi je bilo vani, čak i biciklista. Inače bih bila ponosna na svoje sugrađane koji su izašli iz svoje zone udobnosti da nisu zašli u moju zonu!

Prvo su dvojica ne tako mladih biciklista, potpuno bez svjetla i neprilagođenom brzinom nekoliko puta projurili pješačkom zonom. Mogla bih razumijeti jednom, ali njihovo vozikanje gore-dole je pokazivalo da je ta neodgovorna jurnjava jednostavno njihov način vožnje. Sebično, kao da su sami, probijali su se kroz porodice, djecu koja su trčakarala, potpuno bez uvida kakvu štetu prave ili mogu napraviti. Srećom, nisu nikog udarili. Nesrećom, bili su na biciklu i doprinijeli su ružnoj slici i predrasudama da su biciklisti divljaci (što su ovaj put i bili) kojima treba uzeti bicikle i kažnjavati ih za ovakvu vožnju.

Ko će nekom dedi, babi ili roditeljima objasniti da je bicikl najekonomičnije, najzdravije i najbolje prevozno sredstvo u gradu nakon što  npr. u Gospodskoj ulici ščepava dvogodišnjaka da ga ne bi udario bicikl?

Ja bih prva mrzila i  dizala viku protiv bicikla da ne znam koliko ljudi odgovorno i savjesno vozi pokušavajući naš grad učiniti ljepšim za život.

Veče biciklističke propasti je zaokružila scena zbog koje sam već pisala sličan tekst pod nazivom Zašto ne volimo bicikliste?. Nekoliko tinejdžera, njih možda 6-7 je jurilo dijelom trotoarom, dijelom ulicom, bez rasvjete, potpuno neprilagođeno za bilo koji ukus, rizikujući najviše sopstveni život.

Obe scene su bile jednako loše kao i vožnja automobila u pijanom stanju. Jednaka tragedija se mogla napraviti. Pitam se šta se treba dogoditi da odgovornije počnemo voziti? Znam da mi je ovo osamdeseti tekst na ovu temu ali dok ne smislim efikasniji način  dopiranja do svijesti nekih ljudi, neću odustati.

Prvo, zato što sam i sama često iza volana i ne vidim bicikliste na putu ako nemaju odgovarajuće svjetlo ili refletkujuće materijale.

Drugo, zato što sam i sama četo u pješačkoj zoni sa djetetom i želim da šetamo sigurno i opušteno ne strijepeći od biciklista-manijaka.

Treće, zato što i sama vozim bicikl i želim da čujem pozitivne priče o biciklizmu, a ne crnu hroniku koji vrlo često sami pravimo.

Supplemental

Kao dodatak ovoj priči, hoću da vam ispričam jedan pozitivan, pomalo i lud događaj, jer me zanima šta mislite o tome.

Jesenas, sjedila sam sa jednim svojim dobrim prijateljem (trebam li reći da je biciklista?) i bistrila dvotočkašku filozofiju. Bio je vikend, veče, grad pun. Pošto smo sjedili u bašti, tačnije na trotoaru ispred Sneka, mogli smo kao na dlanu da vidimo pješačku zonu i početak Gospodske. Tako smo spazili i biciklistu koji je jureći zašao u Gospodsku.

Sad dolazimo do ludog dijela priče.

Ovaj moj jaro je u pola rečenice skočio, sjeo na bicikl i dao se u trk, očigledno za ovim momkom. Meni su napamet pale one scene iz američkih filmova ali pošto nije bilo ni helikoptera niti kamere, morala sam da čekam dok se ne vrati. I dođe on nakon 15ak minuta zadihan:

Stigao sam ga kod parka i zaustavio!

Dooobro. I???

I lijepo sam se predstavio, rekao ko sam, šta sam i šta radim i da li je svjestan šta čini vozeći na ovakav način. Rekao sam mu i za naše grupe na FB i da nam se može obratiti za vožnje i za bilo šta u vezi bajka.

Zaje….piiiiiip!

Da. I da znaš, da se pokunjio, da se nije kur…piiiiiiiip!

Da, ovaj moj drugar je  bio dovoljno lud da stigne ovog momka i možda utiče na njega zauvijek ili bar na nekoliko dana. Ne znamo. Ali probao je.

Da li biste vi ikad uradili išta slično? Možda ne morate nikog ganjati biciklom ako niste spremni, ali da li biste nekom poznatom ili nepoznatom ukazali na to da nema rasvjetu ili da vozi kao manijak. Baš me zanima da li ste promjena koju želite vidjeti.