29.5.2014

Bojim se da nisam siguran kolika je vajda da sada bilo šta napišem. Pametniji i obavješteniji su već dosta toga rekli. Nisu sve, ne još. Neke stvari se još prešućuju, brojke se šapuću...

Na terenu sam bio od subote do petka, šest dana. Mnogo ih je bilo duže, od samog početka i dan danas idu. Mnogo ih nije otišlo nijednom. Hodajući blatnjav kroz centar Banjaluke gledao sam ih kako se keze u kafićima, ispunjavaju listiće u kladionicama, nose New Yorker kese, izležavaju se u parkovima. Od 12 500 studenata prijavilo se 800, ako se dobro sjećam. Mada, ko sam ja da sudim, drugu sedmicu sam se vratio na posao. Većinu vremena sam proveo u Banjaluci, Budžak, Trapisti, Česma... Jedan dan sam bio u Šamcu. Imam sreće da sam zaposlen na takvom mjestu da su svi imali aminovano odsustvo u slučaju da želimo pomagati unesrećenima.

Svi sve znaju i glasno to govore, za sada barem. Vlada i sve službe redom su zakazale, na svim nivoima. Jedina činjenica koja možda malo oslobađa tereta Opštine i druge službe jeste ta da riba smrdi od glave, protok novca za određene službe i usluge koje bi ublažile ovakve slučajeve je kažu misteriozno presušio na izvoru, kao što se desilo mnogo puta prije. Oni koji su to znali su izgleda ponavljali mantru: ne u mom mandatu, ne u mom mandatu, samo ne u mom mandatu. Kažu da su računi sa sredstvima za ovakve situacije potpuno prazni, ne znam, ako je tako ne čudi me. Isto tako me ne čudi ni apsolutna neorganizovanost u Banjaluci. Isto sam čuo i za druge gradove ali tamo nisam bio, neka drugi kažu. Istina, pravljeni su spiskovi volontera, gradski autobusi su razvozili na lokacije. I to je nažalost sve pozitivno što imam reći. Autobuse se čekalo preko sat vremena, nakon autobusa se ponovo stajalo po sat-dva. Na kraju bismo najčešće izgubili strpljenje i sami zalazili u naselja, pitali ljude treba li pomoć i pomagali. Uglavnom bi se sklopila grupica od 2,3 do 5 osoba koje bi svaka preuzela po kuću. Većina je u najvećem broju slučajeva tako i radila. Svi su se silno zabavili nakon što smo dobili poziv da dođemo pred Opštinu (to je bio možda 5-i dan poplave... do tad su ljudi dolazili samoinicijativno) u 7 ujutro da bismo išli na teren. Čekali smo 1,5h, tada je gradonačelnik Gavranović sa stepenica ispred ulaza u Opštinu počeo da galami i valjda da „koordiniše“. Sasvim slučajno, baš tada su kamere bile tu. Znam da je i on vrlo vjerovatno čovjek, uprkos pripadnosti stranci i pričama o aferama, ali ja i dalje zavirujem u košulju i očekujem da ću ispod nje, u predjelu stomaka, vidjeti Kranga kako se ceri. Najbolje, tj. najbrže sam radio onda kada bi me na teren pozvali iz nevladine organizacije Nova Generacija, dok su se na terenu dobro iskazali i pojedini pripadnici civilne zaštite ako se ne varam (momci u narandžastim odjelima).

Tako smo pomagali dan za danom, iznosili stvari, nosili na gomile, četkali zidove, podove, dizali parkete... neki su sortirali pomoć na više lokacije i razvozili je, nekada smo istovarali kamione, od čijih smo vozača slušali bluz o granici i višesatnom čekanju. Malo me je u pozivima za pomoć živciralo dijeljenje na muške i ženske volontere i volonterke... Kao da djevojke ne mogu apsolutno ništa podići a muškarci ne znaju oribati ormar ili zid...

Uglavnom strada i najteže se snađe sirotinja, često izbjeglice koje su već jednom ili više puta izgubili sve. Dosta je volontera bilo u šoku i nisu to lako podnosili.. Voda izbaci svašta na površinu, nekad čak i istinu. Nadam se da će ovo iskustvo mnogima otvoriti oči, da napokon postanu stvarno svjesni situacije u kojoj dosta ljudi živi. Mada sumnjam.

Čudna situacija nam se desila u jednoj kući, gdje nam je žena koja je došla pomoći majci koja je inače sama, rekla da su joj dvije djevojke, koji u automobilu idu okolo i obilaze ljude (pretpostavljam neko iz Socijalnog, Opštine ili neke treće službe/institucije) rekle da sačeka 20-ak dana da se parket slegne i da naloži vatru da bi se kuća što prije isušila. Sve apsolutno pogrešno i obrnuto od onog kako bi trebalo biti. Natenane smo ih ubjeđivali da se natopljeni madrac mora baciti, parket izbaciti, zajedno sa namještajem. Na kraju je zadržala jedan trosjed. Mi smo joj našli dva polovna, budući da je Socijalna pretrpana zahtjevima. Ljudi su ljudi, svakakvi, i volonteri i unesrećeni. Bilo ih je prezadovoljnih i presretnih koliko god da smo ih pomogli a bilo je nekih koji su vukli po 3-4 volontera da im skidaju travke i kese sa ograda dok su kuće pored njihove i dalje pune mulja, a neki su negodovali zbog toga što je donesen (doniran) namještaj polovan... Da li zbog šoka ili jednostavno ljudske prirode, u svakom slučaju svakakvih insana na ovom dunjaluku.

Dan koji sam proveo u Šamcu je bio potpuno drugačiji. Sa društvom sam se prijavio, te smo krenuli autobusom sa studentima. Tamo nas je dočekala vojska, dali su uputstva, odvezli nas na lokaciju, organizovali pauze (možda čak i prečeste), hranu, vodu, dezinfekciju. I studenti su imali zadužene za dezinfekciju i prvu pomoć, i ozbiljno su prilazili svakoj recki i ubodu, svaka čast svima. Vojnici su bili susretljivi, profesionalni i stvarno se odlično radilo. Dan-dva nakon toga sam čuo da se ide za Doboj ali da traže samo 50 studenata. Drugarica je prokomentarisala da se radi o prilici za naslikavanje i snimanje pojedinih lica i organizacija. Po ko zna koji put – ništa me ne iznenađuje.

Na tugu i gubitak smo navikli, neko više, neko manje. Ovakve stvari se dešavaju svuda i stalno, mi smo uglavnom zauzeti u trci za statusnim simbolima ili svakodnevnim preživljavanjem da bismo im posvetili malo više pažnje. A političari su... pa, političari. Šteta što je ova riječ pogrdna. Prvu pomoć smo dobili od Makedonaca, koji su u istoj finansijskoj gabuli kao i mi, ako ne u goroj. Kamo sreće da smo se svi digli. Ali opet, bilo nas je dovoljno da mi malo zagrije srce, jer nas je zaista bilo svakakvih. Apsolutno različiti ljudi su radili sa istim ciljem, dijelili vodu i domaćinsku rakiju iz jedne flaše, oni sa čistim rukama dizali hlače i zasukivali rukave ovima sa prljavim, tj. prljavijim, jer ničije nisu bile čiste, istim poklopcem jeli narezak. Bilo ih je u patikama, bijelim, platnenim, ne zato jer su glupi i ne znaju šta ih čeka, već zato jer nemaju ništa drugo tu a žele pomoći.

Sada čekam spinove i prozivke, zajedno sa finalnim prebrojavanjem leševa i procjenom materijalne štete. Sada čekam laži i gnjev. Nadam se gnjevu, nadam se da će biti usmeren na pravu adresu. Adrese.

Evo je. Opet pada.