Sve u vezi poplava i danas je broj jedan tema u gradu na tri rijeke.

U kafićima, na ulicama, ispred svojih ulaza stanovnici prepričavaju iskustva tokom i nakon poplave. Kritikuje se sve i svašta. Od usta do usta idu priče “koje ne bi da dijele sa novinarima”.

Osjeti se nepovjerenje i zatvorenost za “strance". Parking mjesta u gradu su još uvijek besplatna. Voda, struja uredni.

Kažu nam grad je napokon očišćen al negoduju zbog sporosti kojom se sve odvijalo. Podjele platnih kartica “Obnovimo Srpsku” su u fokusu interesovanja.

Đuldić Muhameda smo sreli kako ispija jutarnju kafu.

Srećan je jer njegov stan nije poplavljen, i kratko nam ističe da nije zadovoljan kako se grad čisito i da generalno nije zadovoljan opštinskim službama. U njegovom društvu, još jedna penzioner, stari Dobojlija.

„Na osnovu razgovora sa ljudima nemam šta da pričam. Staviti tačku do revolucije. Izbori neće ništa promijeniti narod je toliko pokvaren da će opet glasati za 30 KM. Narod je toliko gladan, toliko nema. Nemam šta je više da pričam“, slikovito nam opisa svoje viđenje stanja.

Na nekoliko koraka iza glavne gradske ulice prazni, do cigle ogoljeni, prvi spratovi svjedoče o obnovi koja još nije počela. U mnogobrojnim haustorima crte na zidovima daju naznake visine vode. Baš kao da su stanovi u izgradnji. U jednom vidimo br. telefona kraj sata za mjerenje električne energije.

U ulazu pored srećemo stanara koji je došao da obiđe svoj stambeni objekat. Isušuje zidove, a uslovi kao u tropskim šumama. Par minuta i voda se slijeva niz čelo. Insistira na anonimnosti. Kaže da sve što je do sada uradio  uradio je uz pomoć prijatelja i iz spostvenog budžeta. Vaučer je dobio, još ne zna gdje ga može niti kako utrošiti.

Za sada živi u iznajmljenom stanu od prijatelja.

„Neću se moći sigurno do nove godine useliti“, ističe.

Krivcu za poplave vidi u gradnji na dijelovima grada gdje ranije nije bilo dozovoljeno.

Jadranka Rosić sedam godina živi u Doboju i kako kaže možda baš zbog toga malo objektivnije gleda na situaciju.

„Podstanar sam, putujem na posao, ne radim ovdje. Slabo su bili organizovani za vrijeme poplava koja je mene zatekla u stanu na čevrtom spratu. Nismo dobili ni vode ni hljeba a bila sam sa mužem koji je nedavno imao moždani udar. Nismo imali nikog da nam doturi nešto, ko god je imao svog nekog on je njemu dostavljao. Kumovala ja slaba organizacija“, ističe Rosićeva.

Priča nam da njene  komšije sami čiste i obijaju svoje stanove. „U  dosta slučajeva to su stari ljudi ili nezaposleni. Kako oni to rade, to sam Bog zna. Kad nemaju primanja i nisu dobili nikakvu pomoć.“

„Oporavlja se, ali moje je mišljenje je da to sve sporo ide. Oni su čekali skoro da dođu ljudi sa strane da počnu da čiste. Studentkinja iz Foče mi rekla da su došli da čiste, a ovi domaći sjede sa strane i njima se ismijavaju.“

Kaže i da ne vidim ovdje nikakvu perspektivu, da ništa ne radi.

„Omladina po kafićima još dok imaju roditelje ili penzionere koji primaju redovno penzije. Nema perspektive za omladinu. Prošlo je dva mjeseca mnogi poslovni prostori nisu u funkciji. Ja radim u Derventi, sa mnom ujutro najmanje pedeset ljudi iz Doboja ide na posao tamo. Ja sam u Tuzli odrasla Doboj je nekad bio centar svijeta. Kakva vlast takvi i ljudi“, kazuje Rosićeva.

Obilazimo između zgrada. Tu i tamo gomile smeća još stoje pod ispražnjenim stanovima.

Pred opštinskom zgradom sjedi službenica, kraj koje znak informacije o vaučerima. Ne želi da govori za medije, samo kaže da ljudi najviše pitaju kada će biti i gdje podjele. U opštini nismo uspjeli dobiti niti izjavu niti informaciju. Rečeno nam da su gradonačelnik i njegov zamjenik jedini ovlašćeni da pruže informacije medijima. A slučaj je htio da su taj dan obojica nedostupna. Savjetovali su nas da pošaljemo zavničan dopis.

Zato smo uspjeli da posjetimo Crveni krst. Mihajlo Arsenić, sekretar CK Doboj ističe da oni nastoje i dalje da pomognu svim poplavljenima.

„Uputili smo poziv Robnim rezervama RS za brašno, pošto ga nemamo, jer pečemo hljeb za ovo stanovništvo u gradu. U nekom narednom periodu se mora smanjivati ovaj broj jer nema mogućnosti da se hrani kompletno pogođeno stanovništvo a  ima ljudi koji i nisu u tako lošoj poziciji“, navodi Arsenić.

Prema njihovim spiskovima oko 12 000 ljudi se svakodnevno hranilo.

Navodi da među njima ima i onih koji uskaču, jer to nije moguće više pratiti, a broj se mora smanjiti na hiljadu i po do dvije hiljade, jer nema mogućnosti da lokalna zajednica finansira, a u planu je da se pokrene još jedna javna kuhinja ako bude sredstava.

Ističe da je Doboj dobio negdje oko 70 odsto humanitarne pomoći u vodi i polovnoj gardarobi.

„Mi imamo problema sa tom odjećemo, prvo jer nismo imali svojih skladišta u gradu, pa je išlo na periferiju, pa smo ponovo dovozili a nemamo gdje da uskladištimo. Robe ima i koja je pocijepana i prljava i koju neće niko. Voda u gradskom vodovodu je bila brzo obnovljena pa imamo vodu koju neće niko, i pokušavamo da je što više smanjimo. Jedno vrijeme je niko nije htio. Najmanje smo dobili hrane u brašnu. Dosta smo dobili pomoći za bebe. Sa time ne znamo gdje ćemo. Moja lična procjena je da u Doboju sve što se rodi djece u naredne tri godine može biti pokriveno iz ovog bebi programa. Dosta smo hrane dobili sa isteklim rokom trajanja i bilo je artikala kojima je je rok istekao 2012. godine“, ističe Arsenić.

Oko stotinu volontera CK i dalje je svakodnevno na terenima, koji nemaju nikave nadokande osim konzerve i hljeba koju pojedu. Stranih donatora sve je manje ili nimalo. Kako u Crvenom krstu tako i drugdje u gradu. 

Neko nam dobaci da se svako zabavio o svome. Komšija komšiji, rodbina rodbini. Dani prolaze, a obnova još tapka u mjestu.

Rosićeva kaže narod uplašen od novih prijetnji.

„Odvodi su još zapečaćeni, jedna manja kiša i ponovo eto vode na ulicama. Jednu noć kad je led padao  u ponoć cijeli grad je izašao na balkon. U strahu gledamo i čekamo.“

autor: Frontal