Političari, bilo da su u vlasti ili opoziciji, svjesni su da ne mogu da učine bilo šta da realno i osjetno poprave stvari u društvu. Sve se svodi na puku borbu za pozicije u sistemu vlasti. Tu nema sukoba ideja i koncepata, koncepti više ne postoje. Došlo je do jedne opšte konvergencije svih nekadašnjih ideoloških, konceptualnih i programskih razlika među političkim strankama i ljudima iz javnog života. Sve to osjete i novinari i analitičari, a pričamo sad o onim zbilja kvalitetnim ljudima iz ovih sfera jer oni nekvalitetni nisu ionako u stanju da osjete bilo šta. 

Osnovni problem, čini se, jeste da naši najtalentovaniji političari, ekonomisti i novinari, dakle ljudi koji po prirodi stvari imaju aktivno i značajno učešće u javnom životu, nemaju bilo kakvu viziju šta može da se uradi da se stanje poboljša. Svi su nervozni, ljuti, uvrijeđeni i apatični. Svi kao da su se pomirili da ovdje ne može da se uradi bilo šta, pa čekaju da se desi neki veći lom u svijetu kako bi takav potres riješio i neke naše probleme. Zapravo, sve se svelo upravo na to-na čekanje da se nešto desi mimo nas samih. U sami sebe ne vjerujemo više. 

Takav stav, razumije se, nije bez jakog opravdanja. Nažalost, naše elite nisu još od završetka Prvog svjetskog rata da osmisle dugoročno održiv koncept razvoja društva, kako u vrijednosnom, tako i u materijalnom smislu. Naši koncepti i bazične vrijednosti zasnivaju se na običajima, predrasudama, ideološkim floskulama i arhaičnom plemenskom sentimentu prema različitim stranim uticajima koji se, najčešće nekritički, doživljavaju kao emanacije primarnih kosmičkih sila, Dobra i Zla. Odnosno, jednostavnije rečeno, mi (i elita i plebs) stvari posmatramo crno-bijelo, a iracionalnost nam je i dalje osnovna karakterna crta. Zbog toga i nismo u stanju da ponudimo odgovore na probleme, te čekamo da to sad u nekom velikom svjetskom lomu za nas učini neko drugi. 

Istini za volju, ovakvo osjećanje očaja, apatije i nespremnosti da se čovjek suoči sa realnom zbiljom druge decenije dvadeset i prvog vijeka i svim pratećim efektima postindustrijskog društva nije samo karakteristika našeg društva. Riječ je o masovnoj i globalnoj pojavi koja redovno prati ljudsku zasićenost nekom trenutnom etapom u razvoju civilizacije, tako da ne možemo reći da je taj fenomen nešto novo niti nešto posebno karakteristično samo za nas. No, naša je karakteristika da posljedice takvog stanja ostaju i onda kad je ostatak civilizovanog svijeta i u uzlaznim fazama razvoja, odnosno kad kod drugih preovladavaju optimizam, pozitivna energija i ukupan društveni materijalno-vrijednosni prosperitet. Na nesreću, kod nas tih uzlaznih faza gotovo da i nema u posljednjih stotinu godina i to našem problemu daje jednu specifičnu tragičnu notu. 

Zbog svega navedenoga treba biti svjestan da mi sami, bez pomoći sa strane, bez pomoći prijatelja, ove poteškoće ne možemo savladati. Pod hitno je, stoga, potrebno pozvati naše ljude iz inostranstva, koji su napolju stekli ime, zaradili novac i stekli znanje i ovladali modernim tehnologijama, da dođu kod nas i da nam budu prosvjetitelji i učitelji. Okanimo se više lažnih veličina: budimo realni, zaostali smo, osiromašeni i vrijednosno i materijalno osakaćeni. Trebaju nam naši sunarodnici koji srećom nisu prošli ovu golgotu kao što je to sa nama bio slučaj. Sami ne možemo, bez njih smo osuđeni na nastavak odumiranja. 

To bi možda moglo da bude i jedino istinski korektno i iskreno obećanje neke partije ili političara u predizbornoj kampanji. „Mi sami ne možemo ništa, jedino što obećavamo jeste da dovedemo ljude koji znaju“. To je jedino obećanje koje ima smisla i koje ima težinu. Sve ostalo je laž, obmana, iluzija. Sve ostalo se svodi na grabljenje vlasti zarad pukih 

Sve ostalo je mučenje. 

Redakcija Frontala