Kad smo počinjali projekat Frontala smatrali smo da u Republici Srpskoj postoji značajan broj talentovanih mladih ljudi koji pucaju od ideja i energije i kojima je samo potreban javni prostor da bi te svoje ideje prezentovali i tako došli u poziciju da ih ostvaruju, sebe promovišu a cijelo društvo unapređuju. Na kraju krajeva, ta naša ideja je opšte mjesto da svi mi mislimo da imamo zaista mnogo mladih, poštenih, nekompromitovanih i stručnih ljudi koji ne mogu da dođu do izražaja od korumpiranih političara, tajkuna i birokratije. Međutim, za sve ovo vrijeme mi na takve ljude nešto i nismo baš naišli, odnosno niti su takvi u posebnom broju sarađivali sa nama, niti ih je nažalost bilo više u drugim medijima. Bolna je činjenica da smo se mi kroz svoj posao najčešće susretali sa ljudima koje je samo zanimalo da što manje rade, što manje uče i što više zarade brzog novca. Uzalud smo se trudili da tim mladim ljudima objasnimo da je novac tek prateći fenomen koji ide iza znanja i zalaganja-shvatili smo da znanje i rad više nisu pozitivne vrijednosti koje naša omladina pravilno razumije i prihvata. I tako se neprestano dešavalo da nam priđu mladi ljudi na koje morate da potrošite nedjelje i mjesece da ih naučite prvo da pišu, a potom i da nauče kako da analiziraju procese, makar na površnom nivou, a potom bi oni umislili isto što i naši političari-da su bogomdani, da su sve naučili i da je nastupilo pravo vrijeme da se traži veza da bi se došlo do državnih jasli i lagodnog života. 

Uzalud smo objašnjavali da to nije pravilan put, da i oni najiskusniji koji stoje iza Frontala i dan-danas neprestano uče, da se svi mi svaki dan borimo da idemo u korak sa svijetom koji se razvija strahovitom brzinom u svakom segmentu društvenog života, nauke, ekonomije i kulture. Avaj, mnogo naše omladine u svoj svojoj prepotentnosti, bahatosti i želji za lakim zadovoljstvima i brzim parama intelektualno i moralno potpuno zatupi i njeni vidici se svode na birokratski život zasnovan na kreditima, prosipanje šupljih po gradskim šik kafanama i tihom psihofizičkom truljenju.

Zajednički poraz svih medija u Republici Srpskoj jeste da u posljednjih pet godina nismo uspjeli da iznjedrimo ama baš nijedno regionalno priznato novinarsko ime. No, taj poraz svoj uzrok ima upravo u prethodno opisanom mentalnom sklopu mladih ljudi, odnosno onih koji dolaze i koji bi svojom novom energijom i idejama prirodno trebali da budu zamajac promjena. 

To ne da se ne dešava nego smo mi i dalje društvo u kojem najbolji prijedlozi i dalje dolaze od generacije ljudi koji su škole završili prije dvadeset i više godina, baš kao što objektivno najviše novca i dalje ide u potrošnju iz džepova penzionera i ljudi u svojim pedesetim godinama, a što je tragično jer je to najindikativniji mogući reper idejne, intelektualne i radne krize naše omladine, pogotovo kad se zna da u svim najrazvijenijim društvima okosnicu zajednice i ekonomije čine ljudi u svojim tridesetim i ranim četrdesetim godinama. Kod nas, mladi tridesetogodišnjaci su ili nezaposleni ili zaposleni ali bez volje da nešto nauče ili prošire znanja, van braka ili većinom u lošem braku vezanom hipotekama, u svakom slučaju riječ je o takoreći mrtvim ljudima bez energije, bez vizije i bez bilo kakvog elana da nešto naprave konkretno u životu, odnosno da stvore nove vrijednosti a ne da preživaju sa onim što je stvoreno prije njih ili sa onim sa čim se svakih mjesec dana zadužujemo kod MMF-a.

Isto tako, mi na Frontalu smo prije pet i po godina smatrali da je potrebno stvoriti medij na kojem će svi oni političari i stranke koji nemaju previše prolaza na elektronskim i štampanim medijima dobiti šansu da prezentuju svoje ideje i programe. Smatrali smo da je jedan od osnovnih preduslova zdravog demokratskog društva upravo mogućnost da se čuje i drugo i drugačije mišljenje, odnosno da javnost uvijek ima mogućnost da bira između više ljudi, programa i političkih koncepata. Pogotovo su opozicione partije u to vrijeme bile glasne da nemaju dovoljno medijskog prostora i da ih vlast šikanira i onemogućuje da izlažu svoja rješenja. 

No, opet na svom primjeru smo se uvjerili da opozicioni i svi oni političari koji nisu posebno eksponirani na televiziji i u štampi baš i nemaju šta da kažu kad im se ukaže šansa za to. Prvo smo svima njima političarima, uključujući i sve viđenije članove opozicionih stranaka a koji su se najviše žalili na loš medijski tretman, ponudili da pišu kolumne na Frontalu. Međutim, oni ili su to ćutke odbijali ili bi poslije nekoliko napisanih tekstova odustajali od toga. Zašto? Odgovor smo shvatili vremenom: pa oni i nemaju šta da kažu. Znate, ne postoji političar u Republici Srpskoj koji može godišnje napisati više od deset autorskih tekstova, ne zato što su svi naši političari literarno netalentovani, već zato što oni nemaju bilo kakav realan i koherentan politički koncept, viziju i plan. 

U deset kolumni godišnje, odnosno pedeset tekstova za pet godina, vi biste mogli da se uvjerite da bi se ama baš svi naši političari počeli ponavljati poslije treće kolumne, da bi prežvakavali opšta mjesta i fraze i tako bi se svi mogli uvjeriti koliko je naša politička elita nekompetentna i šuplja. Shvatili smo, dakle, da naši političari bježe od pisanja i zato što nemaju šta pametno da saopšte, ali i zato što ono što se objavi na internetu na internetu i ostaje, a to je veoma opasno po domaće političare kojih bar dva ili tri puta za vrijeme jednog mandata radikalno mjenjaju stavove i mišljenja prema drugim političarima, te bi se tako desilo da ih njihove vlastite kolumne počnu da demantuju, odnosno pisanjem kolumni sami sebi bi uskočili u stomak.

Iz istih razloga svi ti političari su izbjegavali i sms intervjue, unaprijed nepripremljene intervjue i razgovore ili bilo kakav treći vid komunikacije koji nije značio poltronisanje tim nabjeđenim veličinama. Frontal je od svog početka bio baziran na zdravoj kritici i konstruktivnim prijedlozima, a to su smrtni grijesi za naše političare jer oni svaku kritiku doživljavaju kao čin vječnog neprijateljstva, dok prijedloge drugih gledaju ili da nipodište ili da ukradu pa potom predstave kao svoje.

Takođe, kad smo počinjali projekt Frontala smatrali smo i da u Republici Srpskoj postoji određeni broj zdravih malih i srednjih preduzeća, te da je potrebno takve firme i inovativne preduzetnike promovisati u javnosti. Uopšte nam ideja nije bila da putem skupih reklama „olešimo“ te male firme i preduzetnike, nego da ih takoreći potpuno besplatno reklamiramo i pokažemo da se i u Republici Srpskoj može razvijati zdrav biznis zasnovan na kvalitetnim osnovama, pažljivo građenoj poslovnoj strategiji i realnim resursima. No, i tu su nas vrijeme i praksa demantovali jer smo shvatili da je takvih preduzeća i preduzetnika u Republici Srpskoj veoma malo, da se skoro čitava  ekonomija bazira na vezama privrede sa državom, odnosno politikom, da oni ljudi koji zbilja vrijede i imaju dobre poslovne ideje vremenom postanu dio sive mase ili da jednostavno odu napolje jer uvide da ovdje prosto nije moguće poslovati pošteno i na transparentan način.

Mislili smo prije pet i po godina da imamo i neafirmisane naučnike, pjesnike, pisce, sportiste ovdje u Republici Srpskoj. Možda ih i imamo, ali ni njih se nismo nešto mnogo nagledali za sve ovo vrijeme. Kad bismo sjeli sa nekim od tih ljudi za koje smo mislili da pripadaju nekoj od pomenutih kategorija poslije deset minuta bi se razgovor sa njima sveo na kritiku svega i svačega, olajavanje i tračanje njihovih kolega, odnosno imali bismo iste one razgovore koje bismo vodili i sa političarima a koji su nam se najviše gadili kad je ovaj posao u pitanju. Odnosno, uvidjeli smo da onaj krug ljudi koji bi trebao da bude istinska avangarda, odnosno koji bi trebao da se izdigne iznad problema ove zajednice da bi mogao da bolje shvati cijelu sliku zapravo ne da se ne izdiže iznad svakodnevnice, ne da ne gleda dvadeset ili trideset godina unaprijed a što bi trebalo da bude osobina prave elite, već da ti ljudi čine upravo suprotno-sve mane društva koje verbalno preziru ponavljaju i oni, svako ponašanje koje kritikuju kod drugih imanentno je i njima samima, te se oni ama baš nimalo ne razlikuju od predmeta svojih jetkih kritika.

Kako je vrijeme prolazilo i kako smo se suočavali sa ovim bolnim činjenicama sve smo više prihvatali realnost, shvatali smo da je sav problem u nedostatku kvalitetnih ljudi, ali smo se tješili da je tu u društvu ostalo makar kod običnog svijeta još malo nekog elementarnog poštenja i morala. Međutim, upravo smo mi na Frontalu najbolji svjedoci da čak i mimo svijeta politike i krupnog biznisa kod nas caruju laž, primitivizam i pljačkaški mentalni kod, jer je baš Frontal bio česta meta najnižih mogućih napada koji su išli i dotle da nam se kradu ime i ideje, da to čine ljudi koje smo mi sami stvarali i da je to prosto kod nas tako. Jer, kao što i rođena braća kod nas danas potkradaju jedan drugoga, kao što se sve svodi na sitne prevare da bi se što manje zaradilo a što više otelo, tako niti mi nismo ostali po strani takvih dešavanja. Odnosno, bilo je očigledno da smo i tu imali pogrešnu početnu pretspotavku, jer kod nas ne da nema kvaliteta nego je tu još i manje morala i elementarnih ljudskih vrijednosti.

Prema tome, na svom sopstvenom primjeru shvatili smo sljedeće bolne istine:

-       Omladina u Republici Srpskoj je bezidejna, apatična, bez znanja, bez bilo kakve želje da nešto nauči i omađijana svim manama koje odlikuju političare i sitne kriminalce i ostale zgubidane;

-       Ne postoji nikakav misteriozni rezervoar kvalitetnih ljudi koji samo čekaju šansu da pokažu šta sve znaju i umiju, a to im, eto, niko ne omogućuje;

-       Domaći političari ne umiju da napišu niti deset prostoproširenih rečenica svojom rukom, a kamoli da daju konkretna i efektna rješenja za sav ovaj jad i čemer koji nas okružuje;

-       U Republici Srpskoj ne postoji sektor sa mnogo zdravih malih i srednjih preduzeća, već se cjelokupna ekonomija bazira na povezanosti sa državom i politikom;

-       Naučna i kulturna scena u Republici Srpskoj je u većini slučajeva na nivou seoske pijace, s tim da su njeni protagonisti ispod nivoa seoskih prodavaca;

-       Etičke vrijednosti koje danas vladaju u Republici Srpskoj nešto su jače izražene nego što je svojevremeno bio slučaj u Alkatrazu.

To su činjenice koje su svojim višestrukim opetovanjima nas utvrdile u mišljenju da su one zaista realne istine kad je naše društvo u pitanju. Niko srećniji od nas neće biti ako nam se javite i demantujete sve što smo napisali, ovo je tekst kojeg najradije nikad ne bismo napisali.

Redakcija Frontala