Ove nedjelje, najava direktora Twittera Dika Kostola da će ta kompanija zabraniti objavljivanje snimka obezglavljivanja Džejmsa Folija i fotografije sa tog snimka (i zatvoriti naloge svima koji postave link ka snimku) naišla je na većinsko odobravanje. Ovo je važno jer, kao što je Džejms Bol istakao u Guardianu, „Twitter je agresivno promovisao slobodu govora od prvih dana postojanja“. S druge strane, Facebook odavno aktivno reguliše šta njegovi korisnici smiju da kažu i pročitaju: krajem 2013, ova kompanija je promijenila svoju raniju odluku i odlučila da će snimci odrubljivanja glave biti dopušteni, ali samo ako korisnik ne izrazi svoju podršku tom činu.

S obzirom na divljaštvo Folijevog snimka, lako je van konteksta aplaudirati njegovoj zabrani na Twitteru. Ali cenzura uvijek tako funkcioniše: obavezno počinje od gušenja stavova koji su toliko omraženi da emocionalna reakcija na njih potiskuje svako razmatranje principa koji se usvaja.

Primamljivo je podržati kriminalizaciju, recimo, rasističkih stavova ukoliko se čovjek fokusira na prezir prema takvim stavovima i ignoriše ozbiljnu opasnost od prepuštanja državi ovlašćenja da sastavlja spiskove zabranjenih ideja. Zato branitelji slobode govora kao što je ACLU tako često zastupaju i brane rasističke i druge odvratne stavove u postupcima koji se tiču slobode govora: zato što se erozija slobode govora, kad se na nju pristane, prvo tu legitimiše.

Pitanje koje Twitterova najava otvara nije da li vi mislite da je dobro da ljudi gledaju Folijev snimak. Naprotiv, relevantno pitanje je da li želite da direktori Twittera, Facebooka i Googlea imaju ogromna ovlašćenja da odlučuju šta može da se vidi i pročita.

Svakako je tačno, kao što su branioci Twittera već istakli, da u pravnom smislu privatni akteri – za razliku od država – uvijek imaju i često koriste pravo da odluče kakva se mišljenja mogu iznositi preko njihove svojine. Generalno gledano, dihotomija javno/privatno ključna je za svaku raspravu o legalnosti ili ustavnosti „cenzure“.

Po zakonu, postoji suštinska razlika između toga da privatni pojedinac odluči da ne pušta rasiste u svoju kuću i da država zatvara ljude jer iznose rasističke stavove; ovo prvo je legitimno dok ovo drugo nije. Čovjek može da dosljedno bude protiv svake vrste državne cenzure, a da s druge strane brani pravo privatnih novina da ne objavljuju određenu vrstu članaka ili pravo privatnih blogova da zabrane određenu vrstu komentara, ili pravo privatnih lica da ne komuniciraju sa nekim ko ima određene stavove.

Prvi amandman zabranjuje ograničavanje slobode govora od strane države, a ne privatnih aktera. Očigledno je nema ništa nezakonito u tome da Twitter, Facebook i slične kompanije guše koje god ideje odluče da cenzurišu.

Ali kao zdravorazumsko pitanje, privatno/javna dihotomija nije toliko jasna kada se radi o tehnološkim gigantima koji sada kontrolišu ranije nezamisliv obim globalnih komunikacija. U svijetu trenutno ima skoro 300 miliona aktivnih korisnika Twittera – što je otprilike jednako cjelokupnoj populaciji Amerike – i taj broj rapidno i dramatično raste. Krajem 2013, Facebook se hvalio sa 1.23 milijarde aktivnih korisnika: drugim riječima, svaka sedma osoba na planeti. YouTube, čiji je vlasnik Google, nedavno je izdao saopštenje da je „broj jedinstvenih korisnika koji svakog mjeseca posjećuju ovaj sajt dostigao milijardu“ i da „skoro svaka druga osoba na internetu posjećuje YouTube“.

Ovo nisu obične privatne kompanije čijih se usluga lako možete odreći ako vam se ne sviđa njihova politika. Zbog same njihove sveprisutnosti teško je izbeći ih, ako ne i nemoguće, posebno u nekim oblastima rada. One utiču na ono što znamo, čitamo i vidimo mnogo više nego što je nekad bilo moguće – ili zamislivo – za obične kompanije. Kao što je Bol istakao u Guardianu izrazivši zabrinutost zbog Twitterove najave cenzure:

„Twitter, Facebook i Google imaju zaprepašćujući, alarmantan stepen kontrole nad tim kakve informacije možemo vidjeti ili podijeliti, bez obzira da li smo medijska kuća ili običan korisnik. Dali smo im ogromno povjerenje, koje moraju da zasluže iz dana u dan, uvijek iznova.“

Poređenje nije savršeno, ali imajući u vidu nevjerovatnu kontrolu nad sredstvima globalne komunikacije, giganti iz Silicijumske doline sada su sličniji javnim službama poput telefonskih kompanija nego običnim privatnim firmama kada je riječ o opasnosti gušenja ideja, grupa i mišljenja. 

Nije teško shvatiti rizik dopuštanja, recimo, kompanijama AT&T ili Verizon da odluče kako određene grupe ne smiju da koriste njihove telefonske linije ili da se one ne smiju koristiti za prenošenje određenih ideja, a opasnosti dopuštanja tehnološkim kompanijama da to rade su slične.

U digitalnom dobu, bližimo se trenutku kada ideje koje zabrane Twitter, Facebook i Google praktično potpuno nestaju iz javnog diskursa, a to će samo postajati sve tačnije kako ove kompanije budu dalje rasle. Implikacije toga da ovakve kompanije prave spiskove ili dozvoljavaju i zabranjuju ideje mnogo su ozbiljnije nego kad to rade obične privatne kompanije.

Još jedan ključna razlika je ona između platforme i izdavača. Kao što Bol objasnio, kompanije poput Twittera već dugo tvrde da su ovo prvo, a ne drugo, što znači da nisu odgovorne za nešto što drugi objavljuju na njihovoj platformi (kao što AT&T nije odgovoran za to kako ljudi koriste njegove telefone). Zahtjevi da Twitter aktivno interveniše u tome kakav govor jeste a kakav nije dopušten zamagljuje ovu granicu, a možda ček i direktno pretvara Twitter u izdavača. Ovo bi toj kompaniji nužno dalo mnogo veću odgovornost za utvrđivanje kakve se ideje smiju ili ne smiju objavljivati.

Ali ako ste vi neko, uprkos svim ovim opasnostima, ko želi da Dik Kostolo, Mark Zukerberg, Erik Šmit i slični sastavljaju spiskove zabranjenih ideja i grupa, onda morate da artikulišete koji bi principi trebalo da se primjenjuju. Ako, na primjer, tražite zabranu „terorističkih grupa“, kako se onda ta odluka donosi? U čitavom svijetu vodi se intenzivna debata o tome šta je „terorizam“ i ko može da se okarakteriše kao terorista. Da li treba koristiti zvanične spiskove američke vlade, i tako ovlastiti američke zvaničnike da odlučuju ko smije a ko ne smije da koristi društvene medije? Ili će te kompanije korititi spiskove nekog drugog, ili same vršiti procjenu?

Ako hoćete da ove kompanije guše pozive na nasilje, kao što je tražio Ronan Farou, da li se to odnosi na sve pozive na nasilje ili na samo određenu vrstu? Da li voditelji MSNBC-ja smiju da koriste Twitter za zagovaranje američkog bespilotnog bombardovanja Jemena i Somalije i opravdavanje ubistava nedužnih tinejdžera, ili da koriste Facebook i pozivaju svoju vladu da pokreće agresivne ratove? Šta je sa Izraelcima koji na Facebooku zahijevaju „osvetu“ za ubistvo tri izraelska tinejdžera, šireći antiarapsku mržnju: da li bi i to trebalo da se zabrani po ovom standardu „zabrane pozivanja na nasilje“?

Voditeljka Fox Newsa je ove nedjelje izjavila da su svi muslimani nalik na ISIS i da se njima može stati na kraj samo „metkom u glavu“: da li bi i njoj, ili svakom ko postavi link ka njenom pozivu na nasilje (možda i na genocid) trebalo zabraniti pristup Twitteru i Facebooku? Šta je sa pozivom Boba Bekela na Foxu da se Dulijan Asanž „likvidira“: da li bi to bilo dozvoljeno po Ronanovom standardu zabrane pozivanja na nasilje?

Ništa od ovoga nije teorijski. To je neizbježan zid na koji ljudi nalete kada navijaju za gušenje slobode govora koji smatraju „štetnim“. Štaviše, iako su mu aplaudirali, Twitter je odbio da isprati svoj edikt do logičnog zaključka, objavljujući da neće zatvoriti nalog New York Posta iako je ovaj tabloid na naslovnoj strani prenio necenzurisanu sliku Folijevog obezglavljivanja, koju je reklamirao na Twitteru.

Jedino objašnjenje zašto to nisu uradili jeste što bi zatvaranje naloga ovih novina, zato što se Twitterovim direktorima ne sviđa njihova naslovna strana, bilo jasan pokazatelj koliko je ta njihova nova mjera opasna.

Ima ubjedljvih razloga zašto bi neko bio protiv širenja snimka Folijevog obezglavljivanja, ali ima i raznih validnih razloga zašto bismo željeli da ih drugi vide, uključujući i isticanje brutalnosti ove grupe. To je vrlo slično debati oko toga da li novine treba da prikazuju fotografije leševa iz ratova i drugih napada: da li je to nepotrebno i neukusno nepoštovanje žrtava, ili zaslužuje da se objavi jer je važno ljudima pokazati grube strahote rata?

Šta god mislili o ovim pitanjima, da li biste stvarno željeli da neki rukovodioci iz Silicijumske doline – vođeni profitnim motivom, potekli iz uskog socioekonomskog i nacionalnog okruženja, oblikovani homogenim ideološkim stavovima, posvećeni nacionalističkim agendama, i na razne načine zavisni od američke vlade i u sprezi sa njom – donose ovakve odluke? 

Možda ne želite da ISIS-ov snimak kruži pa vas navodi da podržite jučerašnju Twitterovu odluku. Ali možda se nećete složiti sa narednom odlukom o tome šta treba zabraniti, ili onom poslije nje, i zato je mnogo relevantnije pitanje da li želite da ovi rukovodioci donose tako značajne odluke o tome šta milioni ljudi širom svijeta smiju – i ne smiju – da vide, čuju, pogledaju i saznaju.

The Intercept, 21.8.2014.

izvor: Pescanik.net