O nagradama, pisanju za djecu, feminizmu, svojoj poetici i mnogo čemu drugom govorila je za Frontal. Našli smo je na radnom mjestu u dječjem odjeljenju Narodne biblioteke RS. S tom temom smo i započeli razgovor.

Kako čovjek uopšte počinje da piše za djecu? Kako dođe do tog nivoa poistovjećivanja sa djecom?

Iskreno, ja sam već 15 godina na književnoj sceni i mislila sam da nikad neću pisati za djecu. Iako sam 10 godina bibliotekar u dječjoj biblioteci i jako sam dobro upoznata s tom literaturom. Magistrirala sam na oblasti bibliotekarstva za djecu i magistarski rad mi je bio podsticanje djece na čitanje. Doktorski  rad koji sam sada uzela je knjiga za djecu u prvoj polovini dvadesetog vijeka. Stalno se bavim tim, ali dok nisam postala majka nisam imala potrebu da pišem. Ali kad sam postala majka i dobila dvije djevojčice, kroz priču i igru sa njima uvidjela sam da negdje bi možda trebalo da i ja ponudim nešto jer vidim da bih imala šta. Sa njima sam se igrala pa smo smišljali raznorazne male priče i predstave iz kojih su nastajale kasnije prave priče i pjesme. Moja književnost za djecu je zapravo rasla sa mojom djecom. I sad smo stigli negdje do uzrasta od šest godina, a ova knjiga upravo je uzrasta za djecu od pet do 10 godina. Drugi pisci su možda imali to poistovjećivanje prirodno u sebi, ja sam to dijete u sebi bila potisnula u potpunosti, ali se ono vratilo kroz majčinstvo. Kada sam odlučila da napišem ovu bajku u stihovima to mi je bio potpuni novitet jer sam sve svoje pjesme pisala u slobodnom stilu i bez rime. Međutim, djeca traže rimu, jer je pamtljiva, dopadljiva, lepršava i lagana i radije slušaju takvu poeziju. Izabrala sam polje kojim se tada nisam bavila, ali sam se rado upustila u to i ispostavilo se da je to bilo uspješno. Ako čovjek ima talenta onda nije bitno u kojoj će ga formi izraziti.

Otkud baš dvanaesterac?

Dugo sam se poigravala ovom formom, dugo sam tražila najbolji način i taj dvanaesterac je nekako prirodno došao. Priča se sama ukalupila u njega. Tokom tog poigravanja shvatila sam da mi se neki stihovi zaista sviđaju i da su baš oni u tom metru. Kasnije sam ostatak uskladila s tim i tako sve uklopila.

Gledajući ove ilustracije čini mi se da namjerno imitiraju dječje crteže.

Ilustracije je radila akademska slikarka Ranka Peulić i njena ideja je bila da oni budu laki, jednostavni, pomalo naivni, pomalo dječji i, naravno, da im ti crteži budu bliski i dopadljivi. Jednostavne su linije, a puno se polagalo na boju.

„Nadrastanje“ je takođe skoro objavljena, a već je imala odjeka.

„Nadrastanje“ je opet druga priča. Kao što govori ova slika na naslovnici. Ona prikazuje tri ciklusa zbirke - Čovjek, Žena i Prostor - a ova slika objedinjuje sve to. Tu su čovjek i žena i oni izrastaju jedno iz drugog. Tu je i jaje kao simbol stvaranja novog života. Dugo sam tražila tu sliku i na kraju sam uspjela kod jednog američkog slikara koji se zove Endru Gonzales. On se bavi spiritualnim slikarstvom, ja sam s njim kontaktirala i njemu je bilo jako drago što želim da mi ta slika bude na naslovnoj strani jer se dosta podudaramo u kreativnom smislu. Njegovo slikarstvo je jako slično mojoj poeziji. Poruka zbirke je da svako mora nadrasti sam sebe, sebe kao muškarac, sebe kao žena. Na ovoj zbirci sam radila nekih šest godina i mislim da je to najbolja knjiga poezije koju sam objavila. I ostale su dobijale nagrade, ali meni se čini da sam ovdje dala svoj maksimum. Uzimala sam obične likove iz svakodnevnog života od nekih prostijih, jednostavnijih ljudi do intelektualaca. Recimo, pjesma „Još jedan prijatan dan“, gdje sam prikazala momka koji ustaje, ide u kladionicu, teretanu, izbjegava obaveze, mama mu kuva, neće da razmišlja ni o čemu. I on opisuje svoj savršen dan. S druge strane, imam pjesmu o istoričaru, o tim ljudima koji su zašli u intelektualne sfere i dok život promiče pored njih oni uživaju u svojim svjetovima. Kad sam radila ženski ciklus obrađivala sam teme, recimo, od ženskih neuroza do onih žena amazonki koje gaze sve pred sobom. Pisala sam o surovo realnom životu, recimo u pjesmi „Za ostavljene žene“,  o gaćama s mirisom lenora, o deterdžentima i bolnim kičmama, o užitku koji  se vidi samo na TV-u, o ženama koje su ostavljene i koje se osjećaju promašeno i obezvrijeđeno. Tu je i pjesma „Stani, ne idi“, koja je dobila drugu nagradu za najljepšu ljubavnu pjesmu u Srbiji 2011.

Neću reći feminizam, ali recimo, okrenutost ka ženskom je možda i okosnica vašeg stvaralaštva?

Malo se piše o tome. U suštini, ženske muke na Balkanu su neopjevane. A ko će da ih opjevava nego mi – žene pisci? Po meni žene pisci koje pišu samo o tralala temama izbjegavaju da  pišu o pravim problemima i zatvorenih očiju idu kroz život. Mi činimo pola čovječanstva, moramo pisati i o toj polovini, o onome što nas muči, tišti, zbog čega patimo... Mora da postoji dijalog između polova i da u njemu razgovaramo o tome što nas muči, da to nadrastemo. I sami sebe, i svoje probleme, i frustracije, i svoje psihološke zamke, i da pružimo ruku bilo kome drugome. I da idemo dalje. Koliko god da se pomjerimo iznad svojih problema – biće dobro.

Vidite li neke tragove svjetlosti u novijoj književnosti koji aktualizuju taj dijalog?

Postoje autori i autorke koji se bave tom tematikom i neki mali pomak postoji. Ne znam koliko je dobro da izdvajam neka imena, ali recimo grupa koja je pravila Pro Femina u Beogradu. Tu je bilo nekoliko književnica ili doktorki književnosti koje su se bavile tom tematikom.

Na kraju, tu je i jedan banjalučki glas – Lana Bastašić.

Da, mada se bojim da ona više nije ovdje, u Španiji je, ako se ne varam. Lana se bavila tim temama i dobro joj je to išlo. Ono što je do sada uradila mi se jako dopalo. Mislim da je na dobrom putu što se tiče književnosti. Njene priče su bile prepoznate u regionu i dobijala je nagrade gdje god bi se pojavila. Ima još žena autora, tu je i Tatjana Bijelić, ona je dosta izučavala feminizam. Ona je magistrirala na Oksfordu sa temom motiva vještice u književnosti, tu je i Tanja Stupar Trifunović, ona takođe ima svoj pristup, a sve su banjalučke autorke. Koliko sam primijetila, starije generacije pjesnikinja ne bave se pretjerano  tim.

Da li vidite kao kontraproduktivno forsiranje tzv. ženskog pisma ili ženskog pera?

To se ni meni nije nešto sviđalo. U suštini, ja mislim da i muškarac može da piše ženskim pismom. Kod nas se nazivalo ženskim pismom ako bi se pisalo o osjećajnosti, o liričnosti, ali po meni je žensko pismo zapravo pravi i iskreni glas žene koja govori o svom problemu. Ali budimo realni – ne postoji muško i žensko pismo. Zna  se, recimo, da je Žorž Sand bila žena i da je pisala pod muškim imenom da bi bila primijećena. Bilo je i drugih primjera. Dakle, ako se potpišem drugačije onda se ne zna koje je to pismo. Onda više nema smisla o tome pričati. Recimo, Džoana K. Rouling je napisala knjigu o vojniku, potpisala se kao muškarac, prosto da pobjegne od svog imidža jer od nje se očekuju samo priče o čarobnjacima. Uzela je to muško ime, roman je doživio veliku slavu. Tek kasnije je otkriveno da je to ona. Kao pisac mogu da uđem u psihologiju i muškog i ženskog lika i da hoću ne bi se moglo procijeniti ko je to pisao. Nema potrebe za tim podjelama.

Koliko su česte povratne reakcije koje dobijate od čitalaca?

Pa one povratne reakcije koje su u stvari i najčešće jeste kada mi ljudi priđu nakon čitanja poezije. Jednom sam čitala pjesmu koja govori o braku na balkanski način i čak me je malo bio strah prilikom tog čitanja kad sam osjetila muk i neodobravanje nekih glasova, ali nakon toga mi je prišlo jako mnogo ljudi koji su rekli: „Pa to je moj život, prvi  put čujem da ga tako neko opisuje!“ To su bile uglavnom žene, ali bilo je i muškaraca. Moja čitalačka publika je raznovrsna, od doktora nauka do domaćica. Baš mi je za „Nadrastanje“ jedna domaćica rekla: „Uzela sam je i čitala i ništa nisam shvatala, ali me je nešto u njoj tjeralo da je opet čitam jer sam željela da je potpuno razumijem i nakon 3-4 čitanja shvatila sam ne samo o čemu je riječ već i da je to o čemu pišeš veoma važno.“ Takve reakcije mi jako znače.

Koja je poruka koju želite da pošaljete „Nadrastanjem“?

Mi moramo duhovno da nadrastemo vrijeme u kojem živimo. Ono je i katastrofično i teško za život. Mi kao ljudi smo do toga doveli i samo mi možemo iz toga da nas izvučemo. Moje je bilo da ponudim neku vrstu rješenja. Da žena mora postati mudra žena, da čovjek mora postati novi čovjek. Ženi je potrebna mudrost, muškarcu je potreban neki novi stav. Moramo da se mijenjamo, da prihvatimo promjene, da nadrastemo šovinizam, sebičnost, negativnu tradiciju, naprosto, da damo sebi neke više zadatke i vrijednost koji će nas voditi. Ne treba se držati slijepo nečega što je bilo dobro možda u devetnaestom vijeku, ali za dvadeset prvi možda i nije baš najbolje.

Kao što je T. S. Eliot rekao, da tradicija nije obožavanje pepela već održavanje vatre. Čini li vam se nekada da to ljudi ne shvataju?

Ne, ne shvataju. Izuzetno je jaka ta tradicionalistička struja i u poeziji i u politici, što po meni uopšte nije dobro jer se jako mnogo time ograničavamo. Moramo se prilagoditi vremenu u kojem živimo i prihvatiti neka pravila. Naravno, ne kažem ni za pravila današnjeg vremena da su savršena i dobra, ima tu i jako puno loših stvari.

Šta je to u današnjem vremenu što vam najviše smeta?

Meni su međuljudski, a posebno muško-ženski odnosi neiscrpna tema. Mislim da tu postoji ogroman prostor za napredovanje. Svaki čovjek može da radi na pobošljanju. Možda ne možeš da promijeniš svijet, ali možeš da popraviš odnos sa svojim roditeljima, sa prijateljima... Radi na tome da  ti odnosi budu pozitivniji. Ako se svi potrudimo i damo sve od sebe na mikroplanu svijet će odmah biti bolje mjesto. Malim koracima svi možemo da popravimo svijet.

Da stvorimo svoju ličnu tvrđavu.

Da, svoje malo ostrvo, a kada bude dovoljno tih ostrva lako će da se spoje. Osnovna ideja u mom stvaralaštvu je neprekidni kontinuitet u samousavršavanju. Stalno raditi na sebi i koliko god možeš uticati na ljude oko sebe. Ako ti je bog dao da si umjetnik, radi na tome da budeš najbolji mogući umjetnik. Ako si profesor, budi najbolji profesor. Nebitno je koje je tvoje zanimanje. Važno je da daš svoj doprinos da svijet bude bolje mjesto. 

 Boris Maksimović